Vi Vojni Sudovi

VI
Vojni sudovi.

U 53. sednici XXII sesije austrijskog parlamenta od 22. januara 1918. izneo je dr. A. Korošec u svojoj interpelaciji važnu naredbu vrhovne vojne komande iz prvih meseci rata, koja mu je došla do ruka. Ta se naredba tiče "Formalnog uprošćavanja u bojnom sudskom postupku" i glasi doslovce u prevodu ovako:
"Izvršavajući objavu c. i kr. ministarstva rata stvorenu u sporazumu sa c. kr. ministarstvom za zemaljsku obranu, odelenje 4/2 od 5. septembra 1914., Res br. 273., upozoravaju se svi organi vojnog sudstva, koji vrše dužnost prema bojnom postupku u Austriji, onda u Bosni i Hercegovini, kao i u području okupiranom od vojske, da nije nikakva smetnja da se odmah provede preki sud, što bi se morala dobiti naredba nadležnog komandanta za taj postupak, a osobito u onim slučajevima ne, kad je nadležni zapovednik daleko od ureda, koji zastupa, i kad se čini, da je uvedenje preko suda odmah nužno kao zastrašavajući primer". A § 438 vojničkog kaznenog postupka izrično veli:
"Naredba za preki sud izdaje se u nužnom slučaju pismenim nalogom upravljenim na vojničkog tužitelja od strane nadležnog zapovednika, u kom se imaju tačno naznačiti i okrivljenik kao i delo, koje ga tereti". Dalje se veli u naredbi, koju je izdala vrhovna komanda: "Stoga se upućuju nadležni zapovednici u području vojske na bojnom polju, da mogu izdati općenitu pismenu naredbu, ne okrnjujući svoje pravo da potvrđuju osude prekog suda, svima sudskim referentima, koji su im dodeljeni, kao i svima odaslanim ili eksponiranim oficirima za sudsku službu, da u svima slučajevima zgodnim za postupak prekog suda po zakonu počnu i provedu taj postupak bez ikakve dalje naročite naredbe nadležnog zapovednika". Prema tački drugoj § 438 vojnog kazn. postupka upravo je dužnost nadležnog zapovednika da ispita, da li je slučaj za postupak prekog suda prema zakonu dopustiv.
Vrhovna komanda u sporazumu sa oba ministarstva sama, dakle, upućuje svoje podređene sudske organe da obilaze zakon i da postupak učine što bržim i površnijim. Rad na svoju ruku svih tih "eksponiranih" oficira i manjih komandanata izazivao je kod ovih nepreporno akte samovolje, pojačavane naročito svešću o neodgovornosti za njih, i zavisio je u najviše slučajeva o njihovoj manje ili više razvijenoj pravnoj svesti i raspoloženju. A mi smo imali dovoljno prilike da poznamo jasno, kako su visoki bili etički principi austrijske soldateske i koliko je čovek smeo s njima računati. Karakteristično je u toj stvari još i ovo. Dok se, i ako su u pitanju ljudski životi, nastojalo svom snagom, da se tobože uprosti postupak prekog suda, pa da se čitav proces izvodi bez ikakvih posebnih istraživanja i iščekivanja, moglo bi se misliti, da je nastojanje vojne uprave išlo za tim, da vojsku poštedi od svih tih nevojničkih poslova. Ali, kad vidimo, da se u isto vreme stvaraju posebni odseci u ministarstvu za ratni nadzor odnosno za unutrašnju špijunažu; da je vojska uzela na se pola agenada građanskih sudova u Sremu, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji; da su se sastavljale čitave komisije i štabovi za označavanje i evidenciju politički sumnjivih lica onda je više nego jasno, da je uprošćavanje preko suda učinjeno baš namerno, da bi se moglo strahovitije delovati zastrašivanjem svih redova neograničenim samovoljstvom pojedinaca. Nije se, dakle, štedila vojska od nevojničkih poslova, nego je po unapred spremljenom planu ona uzela na se sve dužnosti, čak i policijske, a prividno pojednostavljivanje postupaka, koje je propisivao zakon, išlo je samo za tim, da obiđe te zakone i da ih učini iluzornim. Važno je dalje i ovo. Dok se uprošćavanje sudskog bojnog postupka i osim prekog suda (izrično se tražilo, da se o svemu vode samo "sumarni protokoli"!) provodilo na području austrijske polovine, Bosne i Hercegovine i zaposednutih krajeva, dotle je zakonom bilo isključeno, da se tako postupa i na području krune sv. Stefana. Zašto to? je li stoga, što su Mađari, zazirući s razlogom od vojničke judikature, smatrali za svoju potrebu, da se zakonski obezbede protiv nje ili je Austrija stvorila tu naredbu radi svojih ranijih namera prema slovenskom stanovništvu svojih užih područja i Bosne i Hercegovine?
Kakvo je sve bilo vojno suđenje u Bosni i Hercegovini neka pokažu ovi primeri. Sveštenik Nikola Prokopić pošao je 30. jula 1914. na vašar u Kozarac, da tamo proda dva vola. Volove mu je gonio sluga, a on je sam dojahao do kamenog mosta u Jakupovićima, gde je onda s jednim prijateljem seo u kola i odvezao se u Kozarac. Tu je ostao do večeri i vratio se odatle rano kući ne mogavši prodati volova. 1. avgusta po podne dođe mu sedam žandara, pretraži mu svu kuću, a njega povedoše u zatvor. Još isti dan bi odveden u Kozarac, gde mu jedan narednik saopšti da je zatvoren s toga, što je cestar Dmitar Jačišin, Galicijan, koga Prokopić nije uopšte poznavao, podneo prijavu, kako je Prokopić 30. jula dojahao do njega između Jakupovića i Kozarca i doviknuo mu: "Hej cestaru, Austrija je objavila Srbiji rat, a ja evo idem u Kozarac, da dignem ustanak. Ja ću imati više vojske, nego je u Prijedoru i Kozarcu, biću joj vojvoda i ratovaću protiv Austrije" Ozbiljnom čoveku, koji pozna ma i malo ljudsku dušu i naše prilike u Bosni, bila bi od prvog časa neobično sumnjiva takva jedna prijava je li moguće da na početku rata tako govori jedan trezven čovek i to da tako govori jednom inovercu, tuđinu, državnom plaćeniku? Ne bi li svakom sucu bila i dužnost i potreba, da stvar prouči izbliže i opreznije? Jer, da je Prokopić čak i naumio tako što, može li se verovati da bi on, tako s noga, bez imalo ustručavanja, išao da to javlja prvom koga sretne i naročito jednom čoveku, za koga je mogao znati (bar po odelu!), da je jedan od "službouljudnih" i da će tu stvar prijaviti i tako smesti sve njegove planove? I kako to, da o tom nije Prokopić ništa govorio u Kozarcu, kad je tamo pošao da diže ustanak? Vojnički sudovi uzeše ipak stvar za istinitu i odbiše Prokopićev zahtev, da se dokaže, da on na tom delu puta nije uopšte jaxao, nego se povezao u kolima. 2. avgusta bio je predan u banjalučki garnizonski zatvor, a 8. avgusta je bila glavna rasprava. Svedoci Prokopićevi, kočijaš i saputnik, nisu nikako bili prepušteni raspravi, niti se hteo čuti njihov iskaz, te Prokopić, na osnovu Jačišinove prijave, bi osuđen na smrt na vešalima. S teškom mukom i posle duge debate bi mu dozvoljeno da apelira na višu instanciju. Posle dvanaest dana stiže odgovor, da se njegova stvar preda građanskom sudu. Kad je taj ispitao čitavu stvar nađe se u velikoj neprilici. Da ne briskira vojni sud u stvari, koja je bila javna, banjalučki građanski sud osudi 15. Januara 1915. Prokopića po § 142. (smetanje javnog mira i reda) na 3 1/2 godine teške tamnice. I ako je i ta osuda nepravedna, kolika ipak razlika između nje i one vojničke: 22. januara odveden je Prokopić u Osijek, a posle četiri meseca u Arad. Tamo je ostao do 25. oktobra 1917., kad je bio amnestiran.
U Foči, na početku rata, pošto su na granici odmah počela neprijateljstva i bezglavost vlasti, mnogi ljudi nisu dospeli da predaju oružje, a mnogi nisu znali kome da ga predaju. Žandari su revnosno javljali sve te slučajeve, pa čak i one, gde u kućama nije bilo drugog oružja osim historijskog. Mesni zapovednik u Foči zamoli iz Sarajeva jednog auditora, da ispita prijavljene slučajeve, a dok taj stigne prijavi se kotarski sudac Mate Boškić, da on preuzme taj posao. Odmah se organizovao vojni sud u barakama strelišta, gde su osuđenici odmah mogli biti i pobjeni. Kako je izgledalo način tog sudovanja vidi se najbolje po tom, što je Boškić u isto vreme bio tumač jezika (jer oficiri fočanskog bataljona nisu znali srpski), istražni sudac, državni odvetnik i pravni savetnik! On je, najzad, i osude pisao. U tri dana osudio je taj sud i dao streljati na 70 ljudi, radi čega su Crnogorci posle ucenili Boškićevu glavu. Savo Vujičić, koji je bio osuđen i utekao, priča, da je Boškić naterao osuđenike, da jedan drugom kopaju jamu. Pri tom kopanju Vujičić se spasao. Isti taj Boškić, koji je za svoje uspehe bio dekorisan, bio je istražni sudac u banjalučkom veleizdajničkom procesu, a koliko je bio čovek od dužne objektivnosti, svesne hladnokrvnosti i uopšte od finije čovečanske kulture pokazuje najbolje to, što je Stevanu Žakuli, upravitelju sarajevske trgovačke akademije i vođi bos. herc. sokolske župe, rekao sam, da bi dra Lazu Popovića, intelektualnog vođu srpskog sokolstva, on lično svojim rukama obesio bez imalo ustručavanja. Za njegovu etičku karakteristiku neka posluži najzad ovaj slučaj. Premetačinu kuće obavio je kod Gligorija Jeftanovića Boškić i kapetan Pfajfer i pregledane spise ustupili su sarajevskom okružnom sudu. Da učini nemogućim svog protivnika barona Kolasa, upravitelja administrativnog odelenja zemaljske vlade, inače jednog mađarskog arivistu bez mnogo skrupula, šef bosanskog pravosuđa, Poljak Hmeljevski, upotrebi tu priliku i dade, preko Boškića, podmetnuti, da je u tim spisima bila i jedna menica Kolasova od 5.000 kruna sa Jeftanovića žirom. Izišlo bi, onda, da je Jeftanović imao svojih posebnih računa, da drži u svojim rukama šefa administrativnog odelenja, a da je Kolas, ne pazeći interese svoje službe, dolazio do novaca gde je mogao i možda ma pod koju bilo senu. Kolas radi toga bude penzionisan. Iznenađen i posle uzbešnjen on potera čitavu stvar do kraja i dobi potpunu zadovoljštinu. Na sudski provedenoj raspravi 3. juna 1918. ustanovilo se, da Pfajfer te menice nije našao pri premetačini Jeftanovića stvari i da je to prosta podvala. Na osnovu toga bio je Boškić doveden u tesnac i, premda se od strane njegova šefa, koga je ovaj iz lako pojmljivih razloga, štedeo, kušalo svim mogućim načinima, da se njegov položaj olakša, on je ipak bio osuđen na novčanu globu ili na 10 dana zatvora. Eto, u rukama takvih elemenata bili su životi tolikih naših ljudi i njima se, na osnovu navedene naredbe vrhovne vojne komande, bilo prepustilo da samostalno mogu "deliti pravdu" i prestavljati stubove monarhijske svesti i vlasti!
Sudskih vojnih osuda u prve dve godine rata bilo je vrlo mnogo. Mi ćemo ovde, prema zvaničnim obrazloženjima u javnosti, - jer do službenih spisa i čitavog toka istrage ne možemo doći, a mrtva usta ne govore, - izneti sve, šta smo o tom saznali. Pojedine kazne sa oduzimanjem slobode navešćemo kumulativno i izdvojiti samo posebno karakteristične slučajeve. Osim toga, treba još navesti da justificiranja vršena po manjim mestima. (Gacko, Bileća, Foča, Višegrad) nisu objavljivana i da su tu sve do danas nije mogao potpuno utvrditi broj osuđenih na smrt, ni razlozi zbog kojih je to učinjeno.
Osudom tvrđavnog suda u Bileći od 13. septembra 1914. osuđeni su na smrt Pero Parežanin za zločin "neovlaštenog vrbovanja" i Milan Glogovac, za zločin sukrivnje u toj stvari, jer su nagovarali neke ljude da idu u Dobrićevo, "gde će svaki muškarac od 15-60 godina dobiti od Crnogoraca oružje". U Džilama su na smrt osuđeni Maksim Vasiljević i Milorad Milinković "radi sporazumka i pripomoći neprijatelju". U Sarajevu su obešeni: Mijat Petrović, "jer je od srbijanskih četa primio pušku, provodio ih, te im dojavljivao vijesti o našoj vojsci", Nedo Orašanin "jer je podupirao neprijatelja", Stevan, Mladen i Marko Čizmić i Maksim Čurić, "jer su podupirali neprijatelja i jer su osim toga primili od neprijatelja oružja", Milan Krsmanović, "jer je podupirao neprijatelja, služio mu kao provodič, dobavljao mu hranu i zajedno s njim pucao na naš aeroplan", Pero Vukašinović, Stevan Ristanović, Lazo Andžić, Mitar Vuković i Janko Spahić, "jer su neprijatelja podupirali". U Tuzli su suđeni na smrt: Milivoj Mađarević, "jer se pridružio neprijatelju te ga podupirao", Cvjetko Vujadinović i Jakov Drmonjić, "jer su primili od neprijatelja oružja, te mu bili na ruci", Cvijetin Filipović, "jer je nagovarao svijet da primi oružje od neprijatelja, a sam se istom pridružio", Radovan Mijatović, "jer se 16. septembra 1914. kod Srebrenice borio protiv nas u redovima neprijatelja i bacao na oružničku patrolu postaje Skelani bombe". Sve su te osude, čije pojedinačne datume nismo mogli ustanoviti, izvršene pre 4. marta 1916., jer su citirane u banjalučkoj veleizdajničkoj osudi, br. 868/15., str. 8990.
Do tog vremena palo je kod vojnog suda u Banja Luci 449 osuda radi političkih krivica sa različitim kaznama zatvora. A radi čega se sve tamo osuđivalo pokazuju ovi primeri. Osudom br. 252/14 kažnjen je Nikola Ćosić, trg. pomoćnik iz Prijedora, radi ovih reči: "Ja sam Srbin i ostajem Srbin i ne bojim se nikoga, ja svoga kralja Petra štujem, i ja ga ne dam vrijeđati, ja ga volim, kao što i vi vašega kralja Franju Josipa". Ili, osudom br. 342/14 suđen je trgovac i težak Milan Ilić iz Čatrnje (kot. Bos. Gradiška), radi toga što je ovo rekao: "Ja sam Srbin, ova zemlja srpska i ostat će srpska". U mnogo slučajeva, gde se navode izvesne reči, čovek se ne može tačno obavestiti o njihovom značenju, ali nema sumnje da dobar deo otpada na uveličavanja, na denuncijacije i na provociranja. Jer u ono doba bilo je svakom slobodno vređati Srbima sve što se htelo, a i najmanje reagovanje u tom tonu za srpske strane bilo je dovoljno, da se dođe u zatvor i pod najteže progone. Nema sumnje, da su oba gornja primera nastala u takvoj prilici, da su bila nimalo agresivna, i da je ipak osuda pala samo protiv Srba.
Veoma je karakterističan za vojno sudovanje slučaj sveštenika Vida Parežanina iz Lastve. 31. jula 1914. prijavila je žandarska patrola, da je prilikom premetačine Popove kuće našla u njoj kilo baruta. 26. jula odredila je vlada, da svak mora u roku od 24 sata prijaviti sve što ima kod sebe od oružja i municije, inače će doći pod tešku vojnu kaznu. Naredba ta objavljena je, prema službenoj prijavi 18, 14, 27. jula u Lastvi i za predavanje oružja i municije određen rok od tri dana. Parežanin je izjavio prilikom istrage, da je barut nabavio htijući praviti ribnjak, a delomično ga upotrebljavao i za utišavanje čela. 28. jula doznao je, da treba barut prijaviti i predati; međutim, on je tog istog dana zatvoren. Razloga za sudski progon i osudu, prema tom, nije bilo. Ali je kazna morala pasti. General Braun odredio je kratko i bez ustručavanja, da se 12. avgusta Parežanin "obesi kao taoc", što je odmah i izvršeno. Potpuno nevin sveštenik je uzbesneo radi osude i doveden pred vešala kliknuo je srpskom narodu i slobodi. Kad je, dugo iza osude, udovica pokojnikova, koja je ostala sa osmero nezbrinute dece, zatražila od eparhijskog saveta svoju penziju, vlasti su zabranile da joj se izda, "što joj se muž u zadnjem času pod vješalima nelojalno ponio".
U Trebinju je osudom vojničkog suda od 4. januara 1915. (K 127/14), osuđena na četiri meseca tamnice, radi uvrede veličanstva, Simana Lojović, kojoj nije bilo na punih 11 godina (rođena 22. jula 1903. godine). Kaznu je odležala u trebinjskom kotarskom zatvoru.
Mitar Barzut osuđen je 7. septembra 1914. (K 25/14.) na četiri godine teške tamnice, jer je sud bez ikakvih daljih istraga uzeo kao "dokazano", da je on izgovorio neke reči, radi kojih ga je prijavio Vidak Ćosić, jedini svedok, i ako je Barzut tvrdio ne samo da dotičnih reči nije upotrebio, nego da taj dan nije ni izlazio iz kuće. U izjavi protiv izjave sudu je bilo dosta samo to, da je prijavitelj katolik, a prijavljeni pravoslavni, pa da njegova odluka bude odmah donesena na štetu tuženog. U prizivnoj sudskoj odluci izrično se veli: "Das Urteil stutzt sich zwar auf die Aussagen des einzigen Zeugen Vidak Ćosić, es ist aber eine ganz freie richterliche Uberzeugung ob man dem Zeugen Glauben schanken kann oder nicht"
25. novembra 1914. osušen je Stojan Herceg (os. br. 99/ 14.) na smrt samo radi toga, što je malo pripit kazao, da "austrijski vojnici nisu dorasli srpskim i crnogorskim". Posle je pomilovan na 15 godina robije. 26. februara 1915. osuđen je na smrt na vešalima Joko Bujanović (K 152/16), starac od 97 godina, radi nekih pogrda Austrije, i ako su ga sudski lekari kao veštaci proglasili senilnim i prema tom ne potpuno uračunljivim. Posle je i on pomilovan na 15 godina robije i poslan u Petrovaradin.
U Tuzli su povešani ovi ljudi: 24. avgusta 1914. sveštenik iz Kozluka Petar Lazarević; Vasilije Zečić, knez iz Ratkovića (kot. Srebrenica); iz kladanjskog kotara Miloš Vitorović i Jovo Kovačević. 20. oktobra obesiše iz kladanjskog kotara "radi zločina protiv vojske" učinjena "dijelom time, što su hotimice propustili, da podnesu prijavu o približavanju neprijateljskih četa, a dijelom što su ugostili srpske čete i hranili ih, činili im službu kao vođe, i dijelom na njihovoj strani se zajedno s njima borili i učestvovali u pljačkanju neprijatelja i napokon zbog ugrožavanja muslimanskog žiteljstva, da će im zapaliti stanove, ako ih dragovoljno ne isprazne": Božu Savića, Milkana i Miću Zugu, Stjerana Begu, Matiju Gorčinovića, Jovu Jovanovića, Todu Višnju, Savu Bogdanovića, Jovu Tadića, Simu Ćurića, Mitra, Peru, Nikolu, Danku Žugića, Jovicu Brklju, Niku Ponjarca, Marka Brklju i Spaseniju Bego. 30. septembra bio je obešen sadžija Marko Pavlićević iz Tuzle; 10. oktobra Simo Petrović iz Višnjice (kot. Vlasenice), posle Pajo i Drago Matići i Vidak Pecović iz Tegara kod Srebrenice (13. oktobra). Iz rogatičkog kotara obešeni su: Milija Vuksanović, Miloš Sredojević i Petar Konjokrat. Svima je suđeno radi suviše opšte uzetog pojma "zločina protiv vojne sile".
U Bijeljini su obešeni: Pero Simić iz Crnjeljeva 9. avgusta i 8. septembra Mihajlo i Dušan Marinković iz Balatuna, jer da su signalima obaveštavali srpsku vojsku o austrijskim kretanjima. P. Simića, koji se bio slučajno vratio kući iz Srbije, prijavio je kao srpskog špijuna knez Đoko Jovanović iz Velike Obarske.
U Sarajevu su, po osudi vojnog suda, 24. septembra bili obešeni Jošo Skakavac, knez iz Jabuke (fočanski kotar) i Nikola Simović iz istog mesta i to radi veleizdaje "počinjene izdajstvom Crnogorcima kretanja naših četa". 2. oktobra obešeni su Jovo Kosmuk (seoski sarajevski kotar) i Ilija Čudo iz Gornje Bioske (kot. Sarajevo) radi "zločina protiv vojske".
U Mostaru je obešen Janko Ivezić iz Nevesinja, jer da je pokušao dizati ustanak.
Vaso Milišić iz Trebinja streljan je 10. aprila 1915. u Dubrovniku sa ovim obrazloženjem, koje je bilo javno plakatirano. On da je "pokušao dne 3. travnja o g. u razgovoru s drugim osobama da pobudi mržnju i prezir proti jedinstvenoj državnoj svezi monarhije i vojnoj sili, te bijaše toga radi po priekom sudu domobranskog suda c. i kr. zapovjedništva tvrđave i ratne luke u Ercegnovome dne 9. travnja 1915. osuđen na smrt strijeljanjem!" Za tu krivicu, po našem § 142. k. z, on bi inače mogao biti suđen najviše između 3-5 godina.
22. januara 1916. obešen je u Sarajevu Mališa Savić iz Bulatova kod Čajniča, "radi zločina protivu vojne sile". 17. februara obesio je Vidak Šošić, živoder, 11 ljudi, a dželat Alojz Sajfrid 23. februara 9 ljudi u Trebinju, koji su bili nađeni u Crnoj Gori, gde su bili prebegli prvih dana. Stari crnogorski kapetan Petar Radoman, koji je preko dvadeset godina živeo u Lastvi kao emigrant, bio je najpre obešen, a kako za dugo nije umro, bi ponovo na vešalima streljan. Aćim Bjelogrlić iz fočanskog kotara bi 21. februara 1916. streljan u Sarajevu. "On se svojedobno priključio neprijatelju te je za njega obavljao oružničku službu". 27. marta streljan je Pero Topalović iz Oskoruše (višegradski kotar), "jer se kao komitadžija priključio neprijatelju". 18. maja streljan je Anđelko Stanić, seljak iz Margitića (rogatički kotar), "koji je za vrieme neprijateljske invazije hodao preobučen kao Crnogorac, oboružan puškom i obavljao špijunašku službu u korist neprijatelja. Nadalje je s ostalima pucao na jedan c. i kr. aeroplan, koji je kružio nad Rogaticom". 4. septembra 1916. obešen je u Sarajevu Andrija Ćuškić iz Čelebića (kot. fočanski), što se pridružio Crnogorcima i učestvovao u borbama protiv Austrijanaca.
Uhvaćen pri povlačenju srpske i crnogorske vojske bio je obešen u Trebinju 2. juna 1916. Mihajlo Radović s Pala.
U Gracu vožena je 15. novembra 1916. rasprava protiv Alekse Zekića, kneza iz Vidova (tuzlanski kotar). "Bio je optužen, da je u jeseni god. 1914., za jedne provale srpske vojske, kao provodič jednoj srpskoj bandi komitadžija pokazivao put u različita mjesta po Bosni te dao povoda, da je bilo uhvaćeno 27 austrijskih vojnika muslimana, kao i potaknuo, da su bili na barbarski način smaknuti". Obešen je 23. decembra 1916. Nije li se u tom slučaju radilo o osveti za ranija zverstva tih vojnika?
U junu 1915. ušlo se u Stocu u trag jednoj organizovanoj ustaškoj akciji. 5. juna uhvaćeni su u Hrgulu četnici Đorđo Vulić i Radoje Dragović. Ostale ustaše bili su sakriveni u čuvenoj Bršljan pećini. Austrijske vlasti upotrebiše sva sredstva da prisile Vulića i Dragovića na izdaju svojih drugova i cijele akcije. Poznato je kakva su sredstva austrijske vlasti u ovakvim slučajevima upotrebljavale i koliko je trebalo samopregora, svijesti i veličine duha da im se moglo s uspjehom - pa ma i pod cijenu života oprijeti. Kad su svezanog Đorđa Vulića doveli žandari više pećine da kaže i otkrije svoje drugove, - on se upravo nadnaravnom odlučnošću sa jedne strahovite, vrtoglave visine sunovratio sa pećine sa poklikom: "Spasavajte se, braćo, ja ginem!" i razletio se negdje u dubinama klisura na komadiće". (Narodno Jedinstvo, br. 97, 1919.). Radoje Dragović je streljan 24. juna 1915. u Stonu.
U Biljezima kod Bajine Bašte streljani su u prisustvu jednog majora i jednog kapetana, valjda po nekoj osudi, Srbi seljaci Rade Đurić, Mitar Jeftović i jedan brat Obrada Jovanovića, svi iz srebreničkog kotara. Svi su oni od bosanskih "štrafuna" bili dignuti iz kuće i odvedeni tamo na gubilište, a da se do danas ne zna pravi razlog za to.
Vojnički politički osuđenici, izmešani kao i kod građanskih sudova sa najobičnijim zlikovcima, nalažahu se u većem broju u Novoj Gradišci. Tu su prosti zlikovci Mađari i Nemci izigravali patriote prema našim ljudima i bilo im je potpuno slobodno, da te "veleizdajnike" vređaju na najsramotniji način. U Melersdorf, u Češku, slati su, osim atentatora, i druga vojnički osuđenici iz naših krajeva kao sveštenik Jovo Davidović i dr. Đoko Bogojević. Kako im je bilo tu i u Terezijenštatu vidi se najbolje po tom, što od svih atentatora nije niko iznio žive glave osim Vase Čubrilovića i Cvetka Popovića "Sve do saziva parlamenta", veli jedan izveštaj "nije im bilo nikada dozvoljeno primati posjete, pa ni od najbližih rođaka. Jednom je brat jednoga osuđenika došao iz Bosne, ali se je morao vratiti ne vidjevši brata. To je u očitom protuslovlju sa propisima, jer naredba za vojničke kaznione određuje posve jasno, da svaki uhapšenik ima pravo na posjete i to u prvoj trećini kazne jedanput u osam tjedana, u drugoj trećini jedanput u šest tjedana, a u trećem svaka četiri tjedna". (Hrvatska Riječ, 1917, br. 203.).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License