Proboj Solunskog Fronta

Proboj Solunskog fronta
14.Sep.2013, 17:00, Izvor: Vaseljenska TV
Proboj Solunskog fronta
Ilija Petrović (Foto: ilijapetrovic)

Srpska vojska tokom 1916
Na samom početku 1916. godine, po izgonu iz Srbije, srpske državne institucije zadržale su se na Krfu, odakle se, tako se smatralo na srpskoj strani, moglo lakše uticati na vojna i politička zbivanja.
Sa svoje strane, Francuzi su predlagali srpskoj vladi da se smesti negde u Francuskoj, što je odmah bilo odbijeno. Srbi su smatrali da će njihov politički uticaj sa Krfa uvek biti vredniji za srpsku stvar nego što se to može ostvariti sa lagodne udaljenosti na francuskom jugu. Opravdanost takve logike pokazala se već u raspravi na savezničkoj vojnoj konferenciji u Šantijiju, u Francuskoj, 20. februara, kada je ključno pitanje bilo da li Solunski front treba raspustiti i vojskama sa njega, uključujući i srpsku, ojačati zapadni front.
Naravno, Englezi su bili zainteresovani za takvu varijantu, dok su Italijani zastupali stav da srpsku vojsku treba zadržati kod Valone “radi kooperacije sa talijanskim trupama”. Za francuskog generala Žozefa Žofra (1852-1931) problem je bio u nedostatku transportnih sredstava za prevoz vojske na zapadni front, a Rusi su vrednost Solunskog fronta videli u eventualnom premeštanju nemačkih trupa na zapadni front i istovremenom slabljenju neprijateljskih snaga na balkanskom ratištu.
Uviđajući da bi ovo pitanje moglo biti rešeno protiv srpskih interesa, đeneral Pešić Pešić (1871-1944) maksimalno se založio da svoje sagovornike ubedi u ogromnu važnost Solunskog fronta: “Sa njega se najlakše i najbrže može ovladati komunikacijom Berlin – Carigrad. Odatle se najosetnije može groziti Austriji. U svakome slučaju, prisustvo solunske vojske zadržavaće znatne neprijateljske trupe, koje bi bile upotrebljene na zapadni ili istočni front. U političkom pogledu napuštanje solunskoga fronta imalo bi jakog uticaja na Grčku i Rumuniju i može se tvrditi, da bi ove zemlje bile izgubljene kao saveznici za Antantu. Zato Solunsku Vojsku treba pojačati i osposobiti je što pre za uspešnu ofanzivu na sever” (Petar Pešić, Solunski front, Beograd 1921, 14-15).
Svi srpski razlozi bili su prihvaćeni, te je dogovoreno da se srpska vojska, pošto se potpuno oporavi, opremi i naoruža, prebaci u Solun, da se u što kraćem roku pripremi opšta saveznička ofanziva i da se francuske i engleske trupe pripreme za planinski rat. “Na taj način, posle velike borbe, uspelo se: da se održi solunski front, i time je postavljena osnova za naš dalji rad u cilju Oslobođenja Srbije i Ujedinjenja našeg naroda” (Isto, 15).
Na reorganizaciju srpske vojske čekalo se svega sedam dana. Ukazom od 27. februara 1916. godine formirane su tri armije sa po dve divizije starih imena: Moravska i Vardarska; Šumadijska i Timočka; Drinska i Dunavska i Konjička divizija. Ukupna jačina tako preformirane vojske iznosila je 6.025 oficira i 124.190 vojnika (Vojna enciklopedija knjiga 9, drugo izdanje, Beograd 1975, 313), odnosno 7.025 oficira i 129.190 vojnika i podoficira (Vojna enciklopedija knjiga 8, drugo izdanje, Beograd 1974, 784), uz uzgrednu napomenu da su konji i mazge, za razliku od 6.000 manje ili više “obračunatih” ljudi, i u jednom i u drugom izvoru popisani bez greške. Hercegovački, bokeljski i crnogorski dobrovoljci uključeni su u sastav Druge armije (Andrej Mitrović, U Svetskom ratu, Istorija srpskog naroda VI-2, Beograd 1983, 113) i, samo zahvaljujući činjenici da su od Crne Gore do Krfa stigli “na revers”, to su jedini dobrovoljci o kojima je ostao trag u srpskoj vojsci na dan njene reorganizacije.
Svi ostali dobrovoljci, i oni koji su preživeli arbanašku Golgotu, i oni koji su se srpskoj vojsci priključivali kroz Crnu Goru ili do Drača i Krfa, bez ikakvog uvida crnogorske vlade u taj čin, bili su razbacani po svim jedinicama novostvorenih armija. Samo se posredno može zaključiti da je u Drinskoj diviziji, na dan reorganizacije srpske vojske, postojao Dobrovoljački odred pod komandom Vojvode Vuka, jačine oko 1.500 vojnika (Vojna enciklopedija knjiga 8, drugo izdanje, Beograd 1974, 784; Pero Slijepčević, Naši dobrovoljci u Svetskome ratu, Zagreb 19256, 14), i da je to prva srpska jedinica koja je 22. maja 1916. godine prispela na Solunski front.
Bilo kako mu bilo, odmorena i preformirana srpska vojska dobila je francusko naoružanje i opremu i ocenjena kao spremna za borbu. “Način na koji je će ona biti uključena u ratne operacije nije bio značajan samo s vojne tačke gledišta nego mnogo više s političke. Naime, srpski merodavni faktori su tačno ocenili da se njihova vojska mora boriti i kao celina i kao posebna grupa armija, da zato mora na Solunskom frontu dobiti svoj odsek operacija i da, u okvirima opštih planova Savezničke komande u Solunu, ima samostalno komandovanje. Smisao ovog zahteva bio je u tome da Srbija kao samostalan vojni činilac obezbedi sebi to da predstavlja posebnu političku činjenicu” (A. Mitrović, Navedeni rad, 280).
Pripreme za proboj
Izuzimajući podatak da je srpska vojska za skoro dve i po godine ratovanja tamo izgubila oko četrdeset hiljada ljudi (193, 202), zbivanja na Solunskom frontu, sve do njegovog proboja na samoj polovini septembra 1918. godine, nisu interesantna za ovu priču. Bio je to period rovovske borbe, u kojoj se zaraćene strane gotovo i nisu pomerale, zbog čega je Žorž Klemanso (1841-1929), predsednik francuske vlade od decembra 1917. do druge polovine 1920. godine, ušančene ratnike nazvao solunskim baštovanima.
Ipak se nešto pomeralo:
- decembra 1917, na mesto generala Morisa Saraja (1856-1929) došao je general Mari-Luj Adolf Gijoma (1863-1940);
- krajem marta 1918, za glavnog komandanta svih savezničkih snaga postavljen je francuski maršal Ferdinand Foš (1851-1929);
- sredinom juna 1918, zbog neslaganja s vojničkom logikom koju je ispoljavao general Gijoma, načelnik srpske Vrhovne komande đeneral Petar Bojović (1858-1945) zamenio je svoj položaj s vojvodom Živojinom Mišićem (1855-1921), dotadašnjim komandantom Prve srpske armije;
- samo četiri dana ranije, general Gijoma vraćen je u Francusku, a na njegovo mesto stao je general Luj Franše d’Epere (1856-1942), budući počasni vojvoda srpske vojske. Ovaj odlučni i energični vojni komandant, koji je i inače zastupao tezu da bi se Centralnim silama (Nemačkoj, Austrougarskoj, Turskoj i Bugarskoj) najlakše došlo glave na balkanskom ratištu, izdejstvovao je da savezničke zemlje 3. jula 1918. godine konačno donesu odluku da se krene u proboj Solunskog fronta.
I pored toga, Saveznici još nisu bili načisto kako treba krenuti u proboj. Englezi su smatrali da je taj front ipak perifernog značaja, a moguće operacije bile bi lokalnog značaja i usko ograničenih ciljeva; oni su bili spremni da svoje efektive povećaju ni za jednog čoveka iznad do tada raspoređenih 120.000 vojnika, utoliko pre što je predsednik engleske vlade Artur Lojd Džordž (1863-1945) izjavljivao da njegova vlada nema bilo kakvih obaveza prema Srbiji.
Italijani su takođe bili za lokalne akcije, jer su ionako već držali polovinu Arbanije, a zbog one druge polovine nisu želeli da vojno i politički prenagljuju. Oni su, tako, odbili zahtev maršala Foša, s početka avgusta, da preduzmu ofanzivu na svom delu fronta, ali su zato nastojali da od Amerikanaca dobiju pomoć od 300.000 vojnika za nameravanu ofanzivu s proleća 1919. godine. Iako su predsednik Klemanso i maršal Foš, u potajnom dogovoru sa srpskom vladom, nagovarali Engleze i Talijane da barem pomognu u poboljšanju operativno-taktičkog položaja srpske vojske i olakšaju njeno snabdevanje, oni su to odmah odbili. Glavni komandant ovih drugih, maršal Armando Dijac (1861-1928), poručuje da “ne nameravamo da povećavamo snage u Makedoniji ni za jednog čoveka, ni za jednu pušku”, savezničkim snagama odbija da da prolaz preko svoje ratne zone, a njegova zemlja, pod izgovorom “da ne bi jačala srpsku vojsku”, sistematski onemogućuje nastojanja velike grupe od oko 25.000 srpskih dobrovoljaca smeštenih po italijanskim zarobljeničkim logorima, da idu na Solunski front. U skladu sa već pomenutim stavovima engleske vlade, jedan njen zvaničnik izjavljuje u Parlamentu da bi bolje bilo “pridobiti Bugarsku teritorijalnim ponudama (na račun Srbije, naravno – IP), nego se upustiti u rizik jedne bitke”.
Uprkos svemu, Klemanso 10. septembra šalje telegrafsku poruku svom generalu D’Epereu:
“Ovlašćeni ste da počnete operaciju kad nađete za shodno”.
Tada se na frontu dugom celih 450 kilometara, naspram oko 626.000 bugarskih i nemačkih vojnika, nalazilo isto toliko savezničkih. Srpska vojska jačine oko 134.000 vojnika držala je oko 33 kilometra fronta, istočno i zapadno od Kajmakčalana, na visini od oko 2000 metara.
General D’Epere nije se dugo premišljao: već 12. septembra on je odredio vreme za napad, s tim što je naloženo da u proboj prvi krenu Srbi i dve francuske kolonijalne divizije, tri dana posle njih Britanci i Grci, a pet dana kasnije preostale trupe francuske Istočne vojske. U naredbi je još rečeno da sa takvim rasporedom treba “bez počinka… goniti neprijatelja sa mačem u slabine”.
Zbog toga što je takva strategija ostavljala bokove srpskih armija bez ikakve zaštite, Vojvoda Mišić je protestovao, ali uzaludno; general Franše d’Epere nije imao izbora, budući da je iz Londona poručeno da njihove snage “neće stupiti u borbu pre nego Srbi postignu uspeh. Ako srpski napad propadne, nećemo dopustiti da se stvari popravljaju uz našu pomoć”.
Srpska vlada zazirala je tada i od neke drukčije savezničke “pomoći” Srbiji, naročito od opasnosti da Bugarima bude ponuđen separatni mir na račun srpskih teritorija. Ipak, ohrabrujuće je mogla da deluje poruka francuskog ministra spoljnih poslova Stefana Pišona (1857-1933) da Srbi treba da uđu u svoju zemlju što pre i što dublje mognu.
I, konačno, 14. septembra 1918. godine, u osam sati ujutru započelo je ono što se stručno zove artiljerijska priprema. “Na naše linije srušio se uragan od čelika”, zapisao je tada jedan nemački komandant. Približno 600 topova svih kalibara i dometa delovalo je tokom celog tog dana, ali i tokom naredne noći, tako da je velik deo bugarskih i nemačkih rovova bio raskopan.
A sutradan, u nedelju 15. septembra, u pet sati i trideset minuta, kroz bodljikavu žicu, na bajonet i bombu, šest srpskih divizija i dve kolonijalne francuske napravile su prolaz širok 14 kilometara.
Simbolika
Tek podsećanja radi na simboliku levog i desnog (levo je smer prema paklu, desno prema raju), kazujemo ovde da, i pored toga što vojno strojevo pravilo predviđa da se vojnički marš počinje levom nogom, u srpskoj narodnoj svesti očuvan je sasvim drukčiji odnos prema tome. Tako, na primer, 15. septembra 1918. godine, u trenucima dok se srpska vojska pripremala da krene u proboj Solunskog fronta, major Rajko Jeremić obraća se svojim vojnicima: “Junaci, kucnuo je čas da i mi pođemo svojoj otadžbini i da proteramo neprijatelja iz nje. Sve što možete sa sobom ponesite, a što ne možete, vi spakujte u ranac pa će naša pozadina pokupiti, a vi na znak moje pištaljke… budite spremni na juriš. Prekrstite se i desnom nogom krenite” (Miodrag Jaćimović, Slovo ratnikovo : Dnevnici vojnika seljaka 1912-1918, Čačak 1980, 71).
Prodor savezničkih vojsaka
Srpski i francuski prodor nije premnogo uznemirio Bugare, ni one ušančene ni one u pozadini, jer su njihov kralj i vrhovna komanda i dalje “s puno pouzdanja gledali na situaciju”.
Za dva dana front je probijen na ukupno 25 kilometara, a zarobljeno je preko 4.000 Bugara i Nemaca.
Osamnaestog septembra krenuli su Britanci i Grci; mada je prodor bio silovit, Bugari su ih zaustavili i vratili na polazne položaje.
Deo francuskih trupa, onaj koji je trebalo da podržava i Srbe i Engleze, ko zna zbog čega, i toga dana i dva-tri sledeća, ostao je “čudno pasivan”, a one dve francuske kolonijalne divizije koje su učestvovale u prvom proboju, povučene su u rezervu već drugog dana ofanzive.
Na sreću, neprijatelj je bio u panici, tako da je prolaz proširen na četrdeset kilometara.
U popodnevnim satima 18. septembra, nemački i bugarski komandanti odlučuju da “poviju” svoje frontove i u klopku uvuku srpske dobrovoljce iz takozvane Jugoslovenske divizije, tako što će ih prethodno dovoljno daleko odvući od saveznika.
Iako je general D’Epere tražio od engleske komande da, bez obzira na prethodni neuspeh, pokrene svoje trupe i iskoristi za tu priliku dotadašnje srpske uspehe, ništa nije učinjeno.
Vojvoda Mišić više i ne računa na savezničku pomoć, te od vojvode Stepe Stepanovića (1856-1929), komandanta Druge armije, i pukovnika Đorđa Đorđevića Grosa (1863-1935), komandanta Konjičke divizije, traži da “hitaju Vardaru bez velike brige za svoj desni bok”.
I, umesto da pokrene francuske jedinice koje su mirovale na bitoljskom frontu, general Franše d’Epere poručuje srpskoj Vrhovnoj komandi da “sada sve zavisi od srpske vojske. Ako ona produži nastupanje, onda se možemo nadati konačnom uspehu. U protivnom, prekinuću dalju ofanzivu i narediti da se pređe u odbranu”.
Srpska vojska se već tada nalazila celih pedeset kilometara u neprijateljskoj pozadini.
A onda, vojvoda Mišić je naredio: “U smrt, samo ne stajati! Do poslednjeg ostatka ljudske i konjske snage”.
Dvadesetog septembra, svom Glavnom štabu javio je nemački komandant fon Štojben da se Bugari povlače u punom rasulu, da su Srbi napravili klin 50 kilometara dubok i 40 kilometara širine, da su sve rezerve istrošene, te da “postoji mogućnost da veliki deo snaga bude primoran na kapitulaciju”.
Tokom naredna dva dana srpska Druga armija pregazila je Vardar, a komanda nemačke grupe armija odlučuje da se povuče na “novu liniju odbrane”, priznajući da su “bili učinjeni natčovečanski napori da se održe položaji, ali je sve bilo uzaludno. Naletu Srba nije se moglo odoleti. Čast neka je palim borcima, ali čast neka je i Srbima koji su požnjeli uspeh”.
Vojnici Druge armije dospeli su 26. septembra na 140 kilometara od Sofije.
Napredovanje, uprkos svemu
I dok se Nemci povlače, komandant savezničkih balkanskih armija kao da počinje s usporavanjem svojih operacija, savetujući, naročito Srbima, da “neprijatelja drže pod pretnjom napada”, ali da ga ne napadaju previše.
Vojvoda Mišić, 25. septembra, obraća se generalu D’Epereu još jednom predstavkom: “Srpska vojska je za ovih deset dana nastupanja učinila ogroman napor da izvrši dobijeni zadatak. Ona će to i dalje vršiti, ali ja nalazim da ako ostale vojske budu i dalje nastupale ovako sporo, onda ćemo biti primorani i mi da usporimo naše nastupanje”.
General D’Epere sve to uzima na znanje, ali ne čini ništa da izmeni prilike. Stoga, vojvoda Mišić odlučuje da se više ne tužaka, ali i da ne odustaje od operacija “koje bi imale odlučne posledice po ceo rat”.
Tih dana, Bugari su D’Epereu ponudili da pređu na savezničku stranu, uz jedini uslov da srpske trupe ne ulaze u Bugarsku; taj uslov postavljen je iz straha da Srbi ne krenu s odmazdom za zločine bugarskog okupatora po Srpskoj Zemlji, za koje se, kao “blagi uzorak”, može uzeti izveštaj Vasilija Trbića, istaknutog srpskog četnika uoči i za vreme oslobodilačkih ratova 1912-1918, u kome piše o svom boravku tokom avgusta 1916. godine u okolini Skoplja, Prilepa, Velesa, Kavadaraca, Kičeva, Tetova i Gostivara, a po zadatku dobijenom od srpske Vrhovne komande i savezničke komande na Solunskom frontu:
“U Prilepskoj, Veleškoj i Kičevskoj okolini ubijeno je preko 2000 duša, većinom žena i dece. Čitave hajke dizale su se na nezaštićen narod i ubijali i pljačkali, bezčastili sve do 1. februara prošle godine. Ima više od hiljadu primera, gde su bugarski vojnici silovali devojčice od 10 godina starosti i nebrojeni primeri, gde su pojedini komandiri četa bataljona, pri ulasku u selo saopštavali vojnicima, da su te večeri sve ženske od 10 god pa naviše njihove, dokle je vojska u selu. Nisam naišao na jedan primer, da se neki bugarski oficir odvajao i da je uzimao narod u zaštitu. U svim nevaljalstvima, svi su bili solidarni”.
I navešćemo samo jedan isečak iz svedočenja dr Arčibalda Rajsa (1875-1929) o bugarskim zločinima u Vranju, Surdulici, Leskovcu, Toplici: “Nepobitno se može dokazati da nije bilo ubistava kojima nisu prethodila mučenja. Agonija žrtava bila je produžena i one bi završavale u strahovitim mukama… Među ubijenim Srbima prvo mesto zauzimaju sveštenici”.
General Franše d’Epere odbio je bugarsku ponudu za “promenu zastave”, ali kad je 29. septembra Bugarska potpisala akt o kapitulaciji, ovaj njen jedini uslov bio je prihvaćen. U tom trenutku, prema Bitolju i Grčkoj krenule su preduge kolone zarobljenih bugarskih vojnika, a dr Rajs mogao je zabeležiti: “Divim se taktu Srba. Vojnici koji nadgledaju razoružanje prave se da ne vide pobeđene”.
Ogorčen na dojučerašnje saveznike, nemački car Vilhelm II Hoencolern (1859-1941) telegrafisao je bugarskom kralju Ferdinandu I Koburgu (1861-1927), svom rođaku: “62 hiljade srpskih vojnika odlučilo je ishod rata. Sramota!”
Svoju zabludu o značaju pojedinih ratišta priznao je i predsednik engleske vlade Lojd Džordž: “Od svih sporednih pozornica najvažnijom se pokazala ona na prezrenom Solunskom frontu. Tamo je zadat smrtonosni udarac Centralnim silama”.
Do takvog udarca trebalo je da prođe još dosta vremena, jer su na maršu do konačne pobede “stajale još mnoge prepreke na vojnom i diplomatskom frontu”.
Zbog vojno-diplomatskih igara zapadnih sila, Druga armija vojvode Stepe bila je prinuđena da deset dana iskoristi za prisilni predah, a tada se i saznalo da će morati da promeni operacijski pravac i što više se udalji od bugarske teritorije.
Bilo je to vreme koje su Englezi hteli da iskoriste za svoj najkraći i najbrži prolaz ka Carigradu, tako da je komandantu njihovih snaga na Solunskom frontu poslato novih četrdeset bataljona, odnosno približno 40.000 vojnika; bili su to oni isti Englezi koji su obećavali da tamo neće poslati više nijednog vojnika. Slično su postupili i Italijani, koji su, ne računajući više s Amerikancima, u strahu da bi Srbi pre njih stigli u Skadar i u Crnu Goru, poslali u Arbaniju još jednu svoju diviziju.
Za to vreme Prva armija Petra Bojovića, tek unapređenog u čin vojvode, zaputila se moravskom dolinom ka Beogradu; nju su pratile srpska Konjička divizija i francuska Konjička brigada pod komandom generala Žuinoa Gambete. Već 1. oktobra, posle oslobođenja Skoplja, priključila im se i jedna francusko-grčka formacija sastavljena od 1.300 ratnika.
Nastavljeno je napredovanje ka Nišu. General Franše d’Epere je, prema sopstvenom zapisu, već tada pred sobom video otvoren put ka Beču.
I pored neprijateljskog otpora, teškoća u snabdevanju, slabe opreme (skoro polovina vojnika gotovo da je na dugom maršu ostala bez obuće), Prva armija prelazila je dnevno više od dvadeset kilometara. Jedan francuski oficir zapisao je da je u tom kraju “svaki stanovnik istovremeno i nedostižni i nevidljivi vojnik”, te da se neprijatelji “u panici jedva spasavaju… od ustanika koji su se ugnezdili na liticama i koji su bili nemilosrdni”.
Sa gledišta generala D’Eperea, takvo napredovanje srpske vojske bilo je neprihvatljivo. “Prva srpska armija srlja u avanturu i kompromitovaće ceo naš uspeh. Zato apsolutno zaustavite dalje nastupanje ka Nišu”, naredio je on vojvodi Mišiću. Naravno, bilo je razloga za takav strah, jer je srpska Prva armija od ostalih srpskih jedinica bila udaljena dvesta kilometara, a od saveznika i celih osamdeset kilometara više.
“Samo su francuski konjanici, i to s mukom, mogli u brzini da se izjednače sa srpskom pešadijom”, svedoči general Gambeta u svojoj knjizi pod naslovom Neukrotivi i neumorni srpski vojnik. “Maršovalo se bez hrane i vode i po sedamnaest sati i odmah uletalo u borbu”, piše jedan francuski konjički poručnik, dodajući da su klinci za potkivanje jahaćih i teglećih konja dopremani iz već predaleke pozadine, iz Soluna, avionom i iz njega izbacivani padobranom.
Za šest dana, od Kumanova do Niša, vojnici Prva armije prevalili su pod borbama 160 kilometara. Pojedine divizije prelazile su dnevno i po pedeset kilometara. A u Nišu, srpske vojnike čekale su odmorne nemačke jedinice; prema dnevnoj zapovesti za dan kad se očekivao sukob sa Srbima, komandant 11. nemačke armije pisao je da treba da se “ureže u glavu svakom oficiru i vojniku da se u Srbiji brani opstanak nemačkog Rajha i austrougarske Monarhije”. Bio je to uzaludan poziv, jer je Prvi pešadijski puk Moravske divizije, koji je naspram sebe imao dvadeset nemačkih bataljona i 26 baterija, 12. oktobra u podne oslobodio Niš.
Napredovanje srpske vojske nastavljeno je. Dvadeset devetog oktobra oslobođen je Požarevac, a dan kasnije i Smederevo. Mada je u međuvremenu general Franše d’Epere naredio srpskoj Vrhovnoj komandi da oslobađanje Beograda prepusti Francuzima, vojvoda Bojović i vojvoda Mišić mislili su drukčije, tako da je Prva srpska armija, posle 45 dana od proboja Solunskog fronta, na putu dugom blizu sedamsto kilometara, “u smeloj ofanzivi i nemilosrdnom gonjenju”, ušla u Beograd 1. novembra 1918. godine, u 10 sati i 30 minuta.
The post Proboj Solunskog fronta appeared first on Vaseljenska TV.
http://www.vesti.rs/Vojska-Srbije/Proboj-Solunskog-fronta.html

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License