Iz Putopisa Bruna Barilija Oca Nase Slikarke Milene Pavlovic

Čudna balkanska prestonica

Iz putopisa Bruna Barilija, oca naše slikarke Milene Pavlović Barili, o njegovom dolasku u Beograd za vreme Prvog balkanskog rata 1912. godine

Otac naše slikarke Milene PavlovićBarili Bruno Barili (1880-1952) dolazio je u Požarevac da bi posetio svoju tazbinu. Istaknuti italijanski pisac i muzički kritičar, on je skoro pola veka bio u žiži umetničkog života u Rimu. Desetak godina posle njegove smrti, 1963, firentinski izdavač Valeki objavio je dve knjige njegovih dela Knjigu putopisa i Zemlju melodrame, u kojima je sabrao Barilijeve napise, putopise i muzičke kritike, što je ne samo ponovo skrenulo pažnju na ovog osobenog umetnika već bilo i svojevreno „otkriće" ovog pisca nepresušne invencije. Iz Knjige putopisa donosimo kraći odlomak (u prevodu Drage Živaljević) o Barilijevom boravku u Beogradu 1912, u vreme Prvog balkanskog rata, sa grupom stranih ratnih dopisnika.

Brkati, snažni, ratoborni

Svako srce kuca življe, svako lice gori od napete strasti. Ratnička prestonica se približava. Voz juri izazivajući svojom tutnjavom bezbrojne vizije rata. Tamo, iza one mračne granice koja nam dolazi u susret, nalazi se balkanski grad, ogromni konglomerat turskih kućeraka i pretencioznih fabrika slivenih u jedno, koji sa padina jednog prostranog brega, klizi ka ivici vode i ogleda se u reci. Dolazeći mu u suset, vide se hiljade uličnih svetiljki; liči na veliki crni vinograd, iz čijih redova vise zlatni grozdovi.

Osam je sati uveče. Neobična okolina stanice vrvi od trećepozivaca. Obučeni su u mrka, suknena odela kao i seljaci njihova okruga, stanuju po kasarnama, školama, u dvorištima privatnih kuća. Nailaze se svuda velike skupine i među njima se ističu krupni Vlasi, Makedonci, Cigani sirovi i surovi. Svi su brkati, snažni, ratoborni, ćutljivi.

Sedište Vlade, centar udaljen od svake ratne buke i zaštićen. Ova improvizovana metropola od pre neki dan imala je tri puta više stanovnika no obično. Iz pograničnih krajeva stigla je ovde masa izbeglica noseći sa sobom sve ono što je mogla da ponese. Iz početka ovaj jadni svet je spavao, u pravom smislu reči, po ulicama. Hoteli su primali na prenoćište i one koji su stizali noću i one koji su stizali danju.

Tako naizmence: koliko da se otvore prozori a onda bi stizala druga grupa koja ih je zatvarala i legala u još tople pokrivače. Stanica, kafane, trgovine, sve se pretvaralo u prostorije za spavanje. Sa kafanskih stolova su sklanjali samo prljavo posuđe, skidali čaršave, pa su služili kao kreveti. Ko je imao kakva nosila, izdavao ih je dva puta u dvadeset četiri časa.

Pod pijačnim svodovima mogli su se videti jadnici kako dremljivo zevaju, dok im bose noge vire sa slamarica ili su se brijali poluodeveni. Čak i novostvorene banke su se smestile po velikim kafanskim soburinama, nemajući ni kasu ni šaltere, zamena novca se vršila na zelenoj čoji bilijara. I poslovi su se obavljali tu, sedeći na krevetu a činovnici su spavali svi u istoj kancelariji sa revolverom pod jastukom i džakovima novčanica pod krevetom.

U Glavnom štabu

Zatim, malopomalo, svet se rasturio po okolnim selima i sada grad, još uvek podnoseći težinu uvećanog stanovništva, izgleda da se nekako sredio i kao pretovarena barka tegli svoj ogromni teret.

Ulazim u jednu prostranu i bučnu odaju gde je, kako izgleda, smešten Glavni štab.

Za jednim obližnjim stolom sedi nekoliko oficira Vrhovne komande i jedan knez vladajuće dinastije, koji je došao iz Pariza da bi poslužio svome narodu. Ovaj čovek nežnog i turobnog izgleda obučen je u uniformu običnog vojnika. Ostali deo odaje prepun je vojnika, seljaka i komita stiglih sa bojišta i svi govore uzbuđeno ili slušaju napregnuto, zaneti i zagrejani.

Sa ulaza, na kome stalno treskaju vrata, trčeći odlaze kuriri, nosači telegrama i mali prodavci novina, noseći u hrpama poslednja izdanja mesnih listova. Čitava banda inostranih novinara sa okačenim dogledima i fotografskim aparatima ulazi u kafanu, intervjuiše, protestuje, probijajući uši izaslanicima štampe.

U menaži, ovi, lupajući nogama, galame, udaraju posuđem po stolu i pozdravljaju svaku činiju jela koja se pojavi pušeći se i izazivaju čuđenje bradatih rezervista koji, gladeći mirno brkove, ozbiljno raspravljaju da li njihovoj zemlji pripada drugo ili treće mesto među velikim silama.

Lutajući nasumice, naiđoh na jedan trg gde svetluca vatra logora. Ljudi, kola, volovi, sve se izmešalo. Neki stari rezervisti okupili se čučeći oko vatre. Uvijeni su u kozje kožuhe; prilazim im i pozdravljam ih sa „Bog ti pomogo", pa i ja dobijam jedan kamen da bih seo pored njih u krug. Već šest dana ovi ljudi logoruju pod vedrim nebom, čekajući naređenja. Gledaju me sa nepoverenjem, zavijajući cigare. Među ovim snažnim i karakterističnim ljudima izdvaja se jedan, najstariji, koji na ovom hladnom vazduhu stoji razdrljenih grudi, krupan i širok kao balvan; priča mi da ima pet sinova vojnika i jednu kćer kod kuće koja pazi na zemlju, čuva konja i stoku.

Jutros u ranu zoru, 50.000 rezervista koji su bili okupljeni u gradu otišli su na bojište.

Probuđen iznenada lupom njihovih doboša, skočio sam iz kreveta i istrčao na ulazna vrata hotela. Na čelu svakog bataljona, u uniformi, držeći se pravo na konju, jahao je kapetan, dva trubača, baš ispod moga prozora zatrubiše svoj kratki sumorni zvuk. Dobošari pored svakog bataljona prolazili su i uz potmulu jeku doboša udaljavali se. I tako je prolazio bataljon za bataljonom sve dok sam ih mogao sagledati.

Ne treba smetnuti s uma da je ovaj narbd, od najsitnijeg orača pa do kralja, seljački narod. A sa druge strane, ovde seljak znači gospodin. Svaki je seljak vlasnik svoga zemljišta i ovdašnji građani nisu ništa drugo do seljaci koji imaju kuću u gradu.

U dnu već opustele pijace koja odjekuje dubokim glasovima vide se kroz vratnice katedrale svetlosti pravoslavnog oltara, zatim se pojavljuju, sa prvom večernjom svežinom, suvonjavi, crnih brada i pogureni visoki državni funkcioneri.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License