IX
Progonstva građanskih vlasti. Ratno sudstvo.
U oči onog dela, kad je predan ultimatum Srbiji (22. jula) počele su premetačine u mnogim sokolskim društvima Dalmacije i Bosne, a na dan ultimatuma i sama zatvaranja pojedinih ličnosti, ne samo funkcionera raznih nacionalnih ustanova, nego i nekih novinara. U Splitu je raspušten "Hrvatski Soko", a njegov tajnik dr. B. G. Anđelinović zatvoren, isto kao i Niko Bartulović, urednik Slobode i Oskar Tartalja, urednik Zastave. U Banjoj Luci biše zatvoreni Mića Baslać, Drago Dakić i malo posle Stevo Moljević, odbornici "Srpskog Sokola". Kad je objavljena mobilizacija, kao za vreme skadarske krize 1913. godine, raspuštena su sva srpska društva u Bosni i Hercegovini ili im je, u blažim slučajevima, obustavljeno svako delovanje. Kako su bile razrušene štamparije opozicionih listova za vreme demonstracija bili su već onda stali Srpska Riječ, Narod i Otadžbina, a posle 25. jula zabranjeni su i prestali i svi drugi srpski listovi U Bosni i Hercegovini osim Istine, srpskog organa vladine stranke. Naskoro je, međutim, sprečavana da kaže izvesne preko nužne stvari u obranu narodnih interesa, prestala i ona. U Hrvatskoj je isto tako neko vreme tavorio i Novi Srbobran, pa morao stati, dok su mnogi drugi listovi bili izrično zabranjeni 27. jula, kao Srpsko Kolo, Privrednik, Slobodna Riječ (socijalistička), Narodno Jedinstvo, Oslobođenje, Vihor, svi u Zagrebu; Pravo Naroda u Šidu, Sloboda u Varadinu; Svjetlost u Vinkovcima, Hrvatski Branik u Mitrovici, Podravska hrvatska straža (posle dozvoljena) i Napred u Koprivici Na 10. jula zatvorena je već sesija bosanskog sabora, tobože da se dobiju slobodne ruke prema nekim Srbima poslanicima. Svi su opozicionalci, bez razlike stranaka, bili zatvoreni kao taoci. Isto se dogodilo i sa Srbima poslanicima u hrvatskom, ugarskom i austriskom saboru (predsednik hrvatskog sabora dr. Bogdan Medaković vezan je iz Opatije doveden u Zagreb) i sa mnogim Hrvatima, koji su bili, radi svoga uverenja o narodnom jedinstvu, nepoćudni režimu. Od dra A. Tresića-Pavičića čuli smo, kako se pri tom s njima postupalo, i ako je njih sve još štitio imunitet. Nastalo je vreme, kad su vlasti mogle činiti sve, što su htele.
S naročitom energijom pošlo se zatim, da se istru sve osobenosti srpske kulture i srpskog nacionalizma. Odmah su, s danom mobilizacije, zatvorene sve srpske škole u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Slavoniji, a srpski učitelji gotovo bačeni na ulicu. Zgrade su delomično razrušene, delomično uzete za vojsku, a jedan deo je preuzela vlada za narodne opšte škole. Još pre zabranjena je srpska zastava. Naredbom od 26. jula izrično su ukinute i krene slave u dotadašnjoj tradiciji. Čak je objavom vladinog poverenika u Sarajevu od 6. avgusta 1915 zabranjeno i nošenje "srbijanske" šubare, što ima motive "bez dvojbe političke naravi".
3. oktobra 1914. br. 25826 zabranila je hrvatska vlada ćirilicu u osnovnim školama. Ostala je obligatna samo za pravoslavne od drugog razreda unapred, "poradi obuke u nauku vjere". 13. oktobra ukinuta je ćirilica i u srednjim školama. U Bosni i Hercegovini izdata je ta naredba tek 11. novembra 1915.; njom je ćirilica bila potpuno isključena iz službenog saobraćaja. Naredbom hrvatske vlade od 5. novembra 1914., br. 28428, zamenjen je dotadašnji naziv maternjeg jezika "hrvatski ili srpski" u samo "hrvatski". Najzad je 3. januara 1915. banskom naredbom, br. 8422, ukinuta ćirilica kod svih zemaljskih oblasti i ureda.
U Bosni i Hercegovini počelo se i sa zatvaranjem državnih škola, koje vlastima radi đačkog duha u njima, behu nepoćudne. Zaključkom zajedničkog ministarstva finansija od 3. septembra 1914., br. 968, zatvorene su na godinu dana gimnazije u Mostaru i u Tuzli, i to "radi neprestanih đačkih nemira i izgreda, pa čak i žalostnih pojava antidinastičkih i antimonarhijskih, koje su osobito u zadnjoj godini izbile na javu". "Svaki će pravi prijatelj svoga naroda i svoje države" veli se tamo "odobriti ove mjere, jer je kudikamo bolje, da i nemamo srednjih škola, nego da nam iz njih izlaze beznačajnici, dušmani javnoga reda i mira, zlo i nesreća po svoje roditelje i po svoju zemlju".
Sa sličnim obrazloženjem raspušten je 6. februara 1915. i bosanski sabor. Jednom naredbom zaj, ministarstva finansija od 22. oktobra 1915., br. 1102, bosanskoj vladi beše, istina, stavljeno u dužnost, da obrazuje neko "savjetovno povjerenstvo", "koje, sastavljeno od iskusnih, u prilike zemlje upućenih ljudi, stoji uz zemaljskog poglavara kao savjetovni organ za važna pitanja uprave", ali je bosanska vlada tu naredbu prenebregla i ostavila neispunjenu sve do 1917. godine. Nije htela, da ima u tim vremenima nikakve, ma i uzgredne, kontrole uza se. Kad je 1917. pitanje bosanskog sabora postalo vrlo aktuelno vlada se setila te naredbe i nudila je to poverenstvo kao zamenu za sabor, što je bilo jednoglasno odbijeno, jer niko nije želio da se smatra pomagačem u izigravanju i izlučivanju ustava u zemlji.
Vlasti su se bile osobito okomile na narodnu inteligenciju, posebno na sveštenike i učitelje. Malo je bilo i drugih, koji su bili pošteđeni od taoštva i internacije, kao i kasnije od zatvora. Sam poglavar zemlje, Stjeran Sarkotić, rekao je u svom javnom govoru 12. februara 1915. banjalučkom mitropolitu Vasiliju Popoviću: "Sveštenstvo, pozvano da neguje dušu naroda, otrovalo je tu dušu, a učiteljstvo, kome je bilo povereno vaspitanje duha, taj duh. Ja pozdravljam narod, i ako istina i na taj narod pada sad odgovornost za ono, što se dogodilo, ali su ipak glavni krivci oni, koji su narod zaveli, sveštenici i učitelja". (Bosn. Post, br. 40.). U 251. br. poluzvanična Bosnische Post, povodom banjalučkog procesa, razvila je tu misao još šire. "Veliki deo srpske inteligencije sedi danas na optuženičkoj klupi. Ljudi, koji su za svoju domovinu mogli učiniti neizmerno mnogo, da su svoje sposobnosti upotrebili zato da zidaju mesto da razaraju. Oni su tražili spas i napredak svog naroda u njegovu revolucioniranju mesto da privedu pozitivnom poslu snage što u njemu dremaju. Oni su teški zločinci kao veleizdajnici prema monarhiji, kojoj pripadaju, a još teži zločinci prema vlastitom narodu… Sveštenici i učitelji, lekari i advokata, pa čak mladi suci i činovnici behu, koji svoj uticaj na narod staviše u službu svojim veleizdajničkim ciljevima. Pod maskom narodnih prijatelja i kulturnog podizanja svojih sunarodnika oni su sistematski trovali narod i napravili ga veleizdajnicima i beskućnicima".
Protiv svih srpskih organizacija većeg značaja počeli su odmah politički i sudski progoni. Htelo se pod svaku senu dokazati, da je srpski nacionalizam u Austro-Ugarskoj importiran iz Srbije, da je nastao svesnom agitacijom i da ga, prema tom, kao opasna po državu treba sprečavati svima sredstvima. U optužnici državnog odvetništva u Banjoj Luci u velikoj veleizdajničkoj parnici protiv Vasilja Grđića i drugova naročito se ustalo protiv svih onih, koji su sebi stavljali u dužnost, da u narodu jačaju narodnu svest, i to se obrazlaže prosto ovako: "Srpska narodna svijest! Riječ, koja veliku ulogu igra u srpskoj propagandi, jer se ovdje i u raznim drugim zgodama toliko ističe, i dobila je takav sadržaj i opseg, da se s njom moramo potanje zabaviti, kako bi se ispravno svatile neke pojave u velikosrpskoj propagandi. U pojmu te riječi leži sav program. Srpska narodna svijest, koju treba svakako jačati, ideja je zajednice svih Srba, koju treba ostvariti pomoću samostalne kraljevine Srbije, srpskog Pijemonta. Tom idejom mora biti prožet svaki Srbin i za nju uložiti sav svoj rad. To treba da bude cilj svakog pojedinca, a i cijelog društva". (Str. 30.) Tako su se hotimice mešali pojmovi radikalnog nacionalizma sa čisto teoretskim pitanjem razvijanja narodne svesti, sa tvrdom namerom, da se ovo drugo osumnjiči prvim i tako onemogući svaki takav rad u narodu. To je bila stara metoda sumnjičenja u političkoj potrebi vrlo rado primenjivana iz Beča preko svojih ljudi. Ovog su je puta provodili frankovci. Zanimljivo je, u toj ideologiji, sravniti donji stav spomenute optužnice sa obrazloženjem ukidanja saveza srpskih Zemljoradničkih Zadruga u Hrvatskoj, koje je izdano od sudbenog stola 15. maja 1915. br. 13229. U njemu se veli: "Iz pisanja "Privrednika"jasno se razabire, da je savez srbskih zemljoradničkih zadruga već od prvog početka svog djelovanja razvijao svoju agitatornu djelatnost u pravcu velikosrbske propagande među svojim zadrugarima, prikrivenim načinom i raznim pravcima. Širi i goji među pučanstvom grčkoistočne vjere nastanjenim u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji putem raznih pjesama, koje su unešene iz Srbije u raznim člancima srbsku poviest, redovito i isključivo o svim događajima, koji govore o seobi Srba, o bivšem srbskom carstvu, o caru Dušanu, caru Lazaru, Devet Jugovića, o boju na Kosovu i u obće o junacima, koji su bili znameniti u radu za veliku Srbiju, te poziva narod, da se ugleda u primjer tih junaka, znamenitih Srba, kao svojih nacionalnih ideala, koji su radili na uskrišanju Dušanovog carstva, za veliku Srbiju. Ovim djelovanjem nastoji ta zadruga, da preko ovog svog organa "Privrednika", probuđuje među svojim zadrugarima svjest, te ih odgoji za misao, da se smatraju sastavnim dijelom jedinstvenog srbskog naroda, koji nazivaju "celokupno Srbstvo" i da se svaki pojedinac grčkoistočne vjeroispoviesti u ovim kraljevinama smatra istovjetnim sa onim u Srbiji". Na 1634 str. optužnice banjalučke nalaze se ove reči: "Donašanjem raznih pjesama kao i pisanjem članaka, koji se ističu svojom tendencioznošću, upoznavao se srpski živalj ovih zemalja (Bosne i Hercegovine) sa srpskom povjesti osobito sa onim događajima, koji govore o bivšem srpskom carstvu, o caru Dušanu, Lazaru, o srpskim junacima, Kraljeviću Marku, o boju na Kosovu kao i o drugim izrazitijim ličnostima, koje su se istakle u radu za veliku Srbiju, koje su se borile za jedinstvo srpskog naroda i za uskrisenje Dušanovog carstva, te se onda osobito naglašava, koje su zemlje pripadale Dušanovom carstvu, koje još nisu oslobođene, i u kojim zemljama živi srpski živalj. Time se je među srpskim življem širila i njegovala misao, da su i oni sastavni dio jedinstvenog srpskog naroda i da se svaki Srbin smatra istovetnim sa onim iz kraljevine Srbije".
Sud se u Bosni i Hercegovini dao potpuno u službu antisrpske politike i dug niz procesa jasno svedoči, u kom se duhu raspravljalo i kako se sudilo u njima. Mi ćemo jedan deo njih prikazati u ovom pregledu.
Kod okružnog suda u Sarajevu osušena je 26. juna 1915. dr Staka Bokonjić na dve nedelje zatvora bez priznanja olakšica za političke krivce s toga, što je pisala svom bratu Branku Čubriloviću u Banju Luku, da im je brat Veljko, koji je bio obešen radi sudeoništva u atentatu na Franca Ferdinanda, "bio junak i mirno umro". Vrhovni sud povisio je odlukom od 1. oktobra 1915. tu kaznu na šest nedelja. U osudi se naime uzelo, da je ona tim rečima slavila i samo delo pokojnikovo: "Kad se uzme na um, da to piše sestra veleizdajnikova, koju svjedodžba o njezinom ponašanju u političkom pogledu prikazuje u vrlo nepovoljnom svjetlu i koja sama priznaje, da je bila predsjednica ženskog antialkoholnog društva "Pobratimstva", te potpomažući član "Srpskog Sokola", a političke tendencije ovih društava su i u javnosti iz dosad provedenih veleizdajničkih parnica dobro poznate, da nije teško ni motiva djelu, koje se optuženoj u grijeh upisuje". A ipak, u toj istoj osudi njoj se odriču prava za političke kažnjenike, i ako se tako izrično navode politički motivi za to delo i ako su njen brat i ostali atentatori bili suđeni radi veleizdaje, a ne radi umorstva. To odbijanje obrazlaže se tim, jer "nije hvalila koji politički zločin, već kako to prima i presudni sud zločin umorstva". (Otuda br. 1185.).
Petar Radaković suđen je na osnovu § 329 kod okružnog suda u Banjoj Luci 16. avgusta 1915. radi toga, "što je prigodom bakljade, koju je društvo "Fadilet" priredilo Njegovoj Preuzvišenosti poglavaru zemlje (O. Potjoreku), kada je publika klicala "Živio", više puta riječi izgovorio: "Dolje s njime, lane je kasap bio". 10. oktobra 1914. suđen je isto u Banjoj Luci Stevan Stijaković, težak, na osnovu § 141 (uvreda veličanstva), što je kazao: "Poginu vaš mali car i Spasoja Kosić, pa neće se zemlja prevrnuti, ako su poginuli". Jovan Samardžić suđen je po § 142 6. marta 1915. radi nekih svojih karata pisanih njegovu rođaku Todoru Samardžiću povodom skadarske krize iz 1913. godine, dakle radi stvari koje su izgubile svaku aktuelnost i bile bez ikakve opasnosti za red u državi.
Zanimljive su u tom pogledu i neke osude štampanih dela i izvesnih pisaca srpskih i slovenskih. Radi veleizdaje zaplenjene su Pesme Vojislava Ilića, jer "u pjesmama upozoruje pisac na sjajnu prošlost Srbije i na njezinu propast, kao i na to, da se dijelovi srpskog naroda, što su pod upravom austrougarske monarhije, nalaze u ropstvu, pa da ih treba osloboditi i da će se to postići na taj način, što će se najprije širiti među narodom ideja slobode i mržnje na tirane t. j. protiv uprave austrougarske monarhije, a onda da se doći do toga, da se potlačeni narod sam prihvatiti za britki mač, osvetiti se tiranima i izvojevati slobodu, jer da sadašnjost doduše služi tiranima, ali da sudi samo budućnost, a ta da pripada narodima". Osuda je izrečena 3. aprila 1915. Presudom sarajevskog okružnog suda od 15. oktobra 1914. "proglašen je propalim". Tolstojev spis u prevodu J. Maksimovića O prisajedinjenju Bosne i Hercegovine Austriji. Tu se Tolstoj bavi "isključivo aneksijom Bosne i Hercegovine austrougarskoj monarhiji, te tokom čitavog razlaganja, osobito pak na stranama 7, 8, 9, 13 i 14 ističe, da je prisvojenje tih zemalja podjarmljivanje, otimačina i grubo nasilje. Uz to neopisivim pogrdama i porugama nastoji razdražiti na prezir i mržnju protiv te aneksije, protiv pripadnosti Bosne i Hercegovine austrougarskoj monarhiji. U razlaganju, kako bi se takovom podjarmljivanju i nasilju moglo doskočiti, i kako bi se mogle uništiti sve smetnje i poteškoće u Bosni, poziva, potiče i nastoji zavesti na neposlušnost i otpor protiv zakona o obrani i protiv naredaba što važe na području Bosne i Hercegovine".
Koliko se vodilo obzira o ljudskom ponosu i o staleškom dostojanstvu pojedinih lica vidi se dobro iz ove beleške, koju je 6. novembra 1914. doneo Hrvatski Dnevnik: "Rišćanski popovi. Kako nam očevidci pripovijedaju, sinoć su brodskim vlakom dovedena ovamo tri rišćanska popa. Koji su to do ovaj čas nijesmo mogli saznati. No morali su nešto grubo počiniti, jer su im osim ruku bile svezane i noge". A kako se postupalo s ljudima "inače svedoči ovaj slučaj 9. avgusta 1914. zatvoreni su Ignjat i Đoko Gudelj u Pokrajčićima (kot. Trebinje), a u isti im je mah, prema sudskom spisu 30/14 Trebinje, zapaljena i kuća. Velimir Mandić priča da je sam video, kako su u sarajevskoj policiji tukli atentatora Nedeljka Čabrinovića. Sam šef policije Viktor Ivasiuk "nesretnom čoveku klekao na prsa, jednom ga rukom uhvatio za grlo, dok mu drugom slaže apaške boksere u slabine i dere odelo". ("Bosna u lancima", 27.). Za druge kazuje ovo: "Nas mučiše žeđu, a one u dvorištu gledanjem u zažareno letno sunce po ceo dan. Nekim opet praviše olovkom tačke u zidu, u koje moradoše jadni ljudi gledati sve dotle, dok ih ne bi vrtoglavica uhvatila, a tad bi ih dizali, tukli, i opet silili na gledanje u tačku ili sunce. U sobi, u kojoj sam bio ja, behu sami "veleizdajnici". Panduri bi dovodili među nas pjanu gradsku fakinažu da nas teroriše i izultira. I fakinaža bi nas uz psovku srpske majke, crkve, krene slave i t. d. zlostavljala pod zaštitom policijskih revolvera. Jednoga dana ubaciše među nas pjana nekog muslimana. Čim uđe zaleti se među nas i psujući nam sve što je znao udari šofera nekog pesnicom u prsa takovom silom, da se ovaj na zemlju srušio. Kad je jedan od nas proti tome istupio trgoše "viteški" panduri sabljetine i zamalo te ne poprskaše tamnicu krvlju našom". (Sp. d., 38.).
Za način bosanskog sudovanja za vreme rata vrlo je karakterističan ovaj slučaj. Dva muslimanska momka, Miloš Vrabac i Mehmed Sokolović iz Kuta, sretu jednog dana, krajem 1914., seljaka Dimitriju Goljana iz Doline (kot. Rogatica). Zadrže ga, naravno, odmah i oglasivši ga za komitu tražahu od njega, da im se tobože legitimira. Čovek je taj doista bio u vojnoj službi u zaleđini i pokazao im o tom čak i pismenu potvrdu. Ta ovima nije trebala. Pošto su ga oborili na zemlju i isprebijali vežu mu ruke svojim šalom i zatraže, da njima dade sve pare što ima uza se. Oduzeše mu sav novac (20 kruna) i jedne opanke iz torbe i onda ga ostaviše na ledini. Goljan prijavi stvar žandarima i umre posle šest nedelja. Na sudu, u Sarajevu, 15. marta 1915., biše oba momka osuđena samo po četiri meseca zatvora i ta nepravedno blaga osuda motivisana je "opštom uzbuđenošću zbog rata". "Činjenica, da su komite doista upale u zemlju i u zavičaju optuženih vršili mnogobrojne grozote, opravdava njihovu uzbuđenost, u koju su došli, kad su ugledali njima sumnjivog Srbina gde se uputio u njihovo selo". Ta je "uzbuđenost" opravdanje za najobičniju pljačku, a, zanimljivo, nijednom se nije uzimala u obzir, kad se radilo o optuženim Srbima. Ovde je očita tendencija, da se sudski zaštiti jedno podlo zločinstvo učinjeno protiv Srba kao građana apsolutno niže vrste. Raspravu je vodio sudski savetnik Dr. Majer Hofman.
Još je karakterističniji ovaj slučaj. 6. februara 1917. počela je u Sarajevu rasprava protiv Radomira Banjca iz Lešnice u Srbiji, srbijanskog podanika, radi - veleizdaje. Bio je tužen, da su kod njega noćili Princip i Grabež, da ih je on doveo do Drine, bio u sporazumu sa srpskim vlastima i radio po intencijama "Narodne Obrane". Sve kad bi to bilo tako, - a i tu se imalo mnogo izmeniti može li jedan tu!) podanik, za delo činjeno u svojoj zemlji i pod svojom vladom, biti suđen i osuđen radi veleizdaje?
A Banjac je tako osuđen, po § 112, na 12 godina teške tamnice.
Zemaljska Vlada svojom naredbom od 9. jula 1914. br. 5544., obavestila je sve političke vlasti u zemlji, da postoji izvesna nacionalističko-revolucionarna omladinska organizacija i da s toga treba provesti tačne izvide. 25. jula, naredbom br. 6558, saopštila je i imena nekih đaka iz te organizacije i tražila, da se izvedu kod njih kućne premetačine, da se pozatvaraju i predaju sudu. "Proti onima ispod 14 godina odstupila je vlada sudske spise travničkom kotarskom uredu pod brojem 144.314 dne 25. jula 1916. da se policajno kazne, što je kotarski ured i učinio, osudivši ih po 2 i 3 mjeseca policajnog zatvora". (Jugoslavija, br. 50,1919.)
12. maja 1915. vođena je u Sarajevu rasprava protiv mostarskih đaka gimnazista: Izmeta Sarića, Obrada Mastilovića, Radmila Grđića, Milosava Grđića, Čedomira Mitrinovića, Bogoljuba Bratića, Vlajka Lalića i Alekse Misite i zanatlija Čedomira Dodera i Dejana Pavića. Optuženi su bili radi "velikosrpske propagande" vođene u svojoj organizaciji Srpske đačke omladine tim, "što će po svoj Bosni i Hercegovini priređivati s predavanjima spojene koncerte" u korist društva Prosvjete! Cilj tih predavanja je razvijati srpsku nacionalnu misao i "izazivati na mržnju i prezir protiv državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine prema Austro-Ugarskoj monarhiji". Sud, pod predsedništvom dra Majera Hofmana, osudio je na osnovu § 142 Mastilovića, Radmila Grđića i Lalića na godinu dana; Sarića, Milosava Grđića, Mitrinovića, Bratića i Misitu na 10 meseci, a Dodera i Pavića na mesec dana zatvora. 11. juna 1915. suđen je Alija Dračo iz Mostara radi sudeoništva u veleizdaji, § 114, što nije prijavio sudu jedan sastav Hasana Repca, u kom se teži za nacionaliziranjem muslimana u srpskom duhu i za stvaranjem Velike Srbije. Dračo je osuđen na dve i po godine teške tamnice. 14. juna iste godine počela je rasprava protiv sarajevskih đaka u Travniku isto radi njihove organizacije "srpsko-hrvatske nacionalističke omladine", koja da je težila za kulturnim i političkim ujedinjenjem svih Južnih Slovena ujednu samostalnu državu. Uzor im je bilo beogradsko "Narodno ujedinjenje". Kažnjeni su književnik Borivoj Jevtić sa tri godine; Branko Kebeljić sa dve i po godine, sa po dve godine Kameno Milošević, Sadulah Nikšić, Hamdija Nikšić, Viktor Rupčić i Mirko Kus; po jednu i po godinu Milan Prica, Maksim Protić, Đuro Banjac, Radoslav Semiz i Momčilo Mičetanović. Radi slične organizacije bili su optuženi i đaci u Banjoj Luci ali savestan sud nije našao nikakve stvarne krivice u čitavoj akciji i rešio ih je optužbe. Vrhovni Sud poništio je tu osudu i naredio novu raspravu u Travniku. Na toj je, isto po § 142, osuđen direktor Dr Kosta Krzmanović sa četiri meseca zatvora, što nije stvar prijavio sudu i đak Bogdan Jarakula sa godinu dana. 13 septembra 1915. počeo je u Bihaću proces protivu tuzlanskih đaka i profesora. Za jedne od njih, prema priznaku, tvrdilo se, da su kao članovi "Narodne Obrane" osnovali u Tuzli tajnu đačku organizaciju revolucionarnog karaktera, a drugi su tuženi da su svesno prišli tom društvu pristajući uz njegov program. Osim tog zločinstva tuženi su neki od njih i s toga, što su 7. aprila 1912., pre tri godine, bunili red i mir, prešavši u Zvornik, na jednom đačkom izletu, i pevajući tamo himnu kralja Petra, "Srbijanci i Bosanci", i "Orao klikće". Osuđen je Todor Ilić na smrt, Mladen Stojanović na 16, Stevan Babić na 15, Vojislav Vasiljević na 14, Božidar Tomić na 13, Marko Ilić na 12, Sreten Stojanović na 10 godina, svi na osnovu § 111. Radi sukrivnje u veleizdaji, po § 114, osuđeni su na pet i po godina Ljubo Todorović, Branko Juzbašić, Obrad Mićić, Ljubomir Rankov i Nikifor Todić; na četiri i po godine Jovan Zečević; na 4 Vid Gaković; na tri i po Drago Mađer; na 3 Alija Simigović; na dve i po Alojzije Budimir, Svetolik Milišić, Lazar Kladar, Zaharija Zarić, Rade Starović, Jeftimir Tangić, Drago Stanišić, Petar Jovanović, Branko Vidović, Miloš Ilić i Gajo Jovanović. Po § 142 osuđen je Mustafa Beglić na 15 meseci; učitelj trgovačke škole Adem Bise na 11, direktor iste škole Petar Miletić na 10 i gimnazijski profesor Veljko Vujasinović na 10 meseci.
Prva veleizdajnička parnica povela se u Sarajevu 12. oktobra 1914. protiv učesnika u atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda i Sofiju Hoenberg. Optuženi su bili Gavro Princip, od čijih su taneta poginuli, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Vaso Čubrilović, Cvetko Popović, Danilo Ilić, Ivo Kranjčević, Lazar Đukić, Veljko Čubrilović, Mitar Kerović, Neđo Kerović, Jovo Kerović, Blagoje Kerović, Cvijan Stepanović, Mihajlo Jovanović, Branko Zagorac, Marko Perin, Nikola Forkapić, Obren Kalember, Mićo Mićić, Jakov Milović, Obren Milošević, Ivan Momčinović, Franjo Sadilo, Angela Sadilo. Atentat, veli se u optužnici, "nije samo lična tragedija, nego je jedan politički događaj prvoga reda". Motivi su mu bili idejni, a ne lični i s toga se čitavo delo ne može kvalifikovati kao prosto umorstvo. Atentatori su hteli onemogućavati reorganizaciju monarhije, kako je zamišljao Franjo Ferdinand, jer bi obnovljena Austro-Ugarska bila jača i po tom opasnija za velikosrpske ciljeve, za kojima su oni išli. "Velikosrpska propaganda, srpska zavjetna misao, ukorjenila i raširila se je u svim slojevima pučanstva na način, da je ona postala općenita i s toga je nedvojbeno bila poznata svima okrivljenima, premda su Kerovići, Milošević, Cvijan Stjepanović i Mićić samo težaci". Svestan svog ideala i dela Princip je na raspravi izjavio, "da se ne kaje za svoje čini, da nije zločinac jer da je htio samo zlo da ostrani… Austriju je mrzio, jer je držao, da od Austrije može južnim Slavenima doći samo zlo. Stoga je on i zaključio s Čabrinovićem, te kasnije i s Grabežom. da ubije prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, kojega je držao najvećom pogibelji za ideju ujedinjenja Srba i u opće južnih Slavena pod srpskim vodstvom". (Hrv Dnevnik, br. 276.) Osuđeni su bili ovako: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež kao maloletni sa po 20 godina teške tamnice; Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Neđo Kerović, Miško Jovanović i Jakov Milović na smrt na vešalima; na 16 godina Vaso Čubrilović, na 13 Cvetko Popović, na 10 Lazar Đukić i Ivo Kranjčević; na doživotnu tamnicu Mitar Kerović; na tri godine Branko Zagorac i Marko Perin; na sedam godina Cvijan Stjepanović. Ostali su bili oslobođeni. 3. februara 1915. obešeni su Danilo Ilić, Veljko Čubrilović i Miško Jovanović. Prvi je obešen Čubrilović. Pokazao se kao junak i svestan svoje žrtve. "Vešalima je prišao sigurnim hodom, skinuo je sam ovratnik i kravatu i dao se mirno vezati. Hteo je nešto reći, ali nije dospeo, jer je dobošar udario u bubanj, i u isti čas mu krvnik bacio uzicu oko vrata". Drugi je bio Jovanović, uzbuđen i uzdrhtao, ali pribran. I njemu je reč presekao dobošar udario u bubanj i u isti čas mu krvnik bacio uzicu oko vrata". Ilić je bio "rezigniran, gotovo bi se moglo reći apatičan". (Bosnische Post, br. 27.). Izveštač Hrvatske, međutim, javlja, da je Čubrilović pod vešalima kliknuo: "S bogom, živio narod, živio…", i da su u taj mah udarili bubnjevi, a on je već imao konopac oko vrata". I Jovanović je pod vešalima uzviknuo: "Živio narod!" (br. 978.)
Ostali, koji su odvedeni u razne tamnice, počeše naskoro umirati jedan za drugim. Brzo iza osude umro je u Sarajevu 1914. Marko Perin; 26. januara 1916. umro je Nedeljko Čabrinović u Terezijenštatu; 22. marta 1916. Nedo Kerović u Melersdorfu; u oktobru je završio Trifko Grabež u Terezijenštatu; u ludnici u Pragu umro je krajem aprila 1917. Lazar Đukić; 29. aprila 1918. umro je u Terezijenštatu Gavrilo Princip.
Najzanimljivija je svakako veleizdajnička parnica u Banjoj Luci, koja je počela 3. novembra 1915., a završila 16. marta 1916. godine. U njoj je bilo 156 optuženika sve na osnovu § 111, t. j. radi veleizdaje i svi, osim trojice nepunoletnih, predloženi na smrt. Optuženi su bili Vasilj Grđić, Dr. Savo Ljubibratić, Kosta Gnjatić, Drago Urošević, Neđeljko Zarić, Matija Popović, Boško Čaprić, Petar Milošević, Jovo Pavlović, Jovan Lukić, Dušan Lukić, Đorđo Dakić, Kosta Božić, Ilija Lazić, Svetozar Zrnić, Atanasije Krstić, Mihajlo Savić, narednik, Mirko Maksimović, Dimšo Đokanović, Tošo Bejatović Milošev, Ante Trifković, Andrija Urošević, Jovan Erić, Jakov Erić, Matija Miladinović, Jovan Kaldesić, Jakov Mlađenović-Milojčić, Todor Bejatović Savin, Pavle Bejatović, Gajo Davidović, Radovan Nedeljković, Prodan Petković, Pajo Vasić, Stanoje Zarić, Đuro Radetić, Arsen Krstić, Ljubo Kovačević, Danilo Aćimović, Mirko Tomović, Stevo Tomković, Milan Jovanović, Đokan Đorđić, Maksim Đurković, Nikola Jovanović Stojan Savić, Risto Stefanović, Dragica Vidaković, Darinka Malić, Vladimir Malić, Timotije Savić, Mihajlo Savić, sveštenik, Neđo Mihajlović, David Savić Sava Savić, Radivoj Đuranović, Jovan Simić, moler, Jovan Perenčević, Vićentije Savić, Branko Čubrilović, Rajko Milanović, Đoko Nikolić, Milan Kljajić, Pajko Marković, Pavle Katanić, Mihajlo Hadži-Stević, Mihajlo Vasić, Miloje Topalović, Jovo Banđur, Milan Majstorović Risto Barnjaković, Đorđo Mihajlović, Dr. Risto Jeremić Dr. Vasilj Rundo, Đuro Ostojić, Dr. Vojislav Kecmanović Dr. Jovan Simić, Cvijetan Bobar, Mićo Mićić, Jevto Jeftić, Stevan Nikolić, Tošo Stančić, Sava Čupović, Milutin Jovanović, Josif Simić, Gavro Gavrić, Božo Radulović, Spasoje Bukvić, Zaharije Spahić.. Atanasije Kosorić, Dimitrije Jevđević. Vaso Kosorić, Simo Begović, Milan Obradović, Nedjeljko Vukadin, Kosta Vukadin, Aleksa Mitrović, Đorđo Dujanović, Čedomir Jelić. Pavle Ubavić, Damjan Plavšić, Jovan Obradović, Pavle Kujundžić, Vladimir Kujundžić, Simo Kovačević, Kosta Krajšumović, Simo Puškarević, Dragoljub Kesić, Samojilo Dabić, Dr. Simo Popović, Špiro Soldo, Vaso Medan, Božidar Zečević, Svetozar Zečević, Marko Popović, Jefto Dučić, Blagoje Milošević, Đorđo Obradović, Risto Kovačević, Čedo Milić i Petar Bilbija svi radi veza sa "Narodnom Obranom" kao njeni poverenici. Zatim Simo Mirković i dr. Vladimir Đorović radi delovanja u društvu "Prosveti"; najzad Dr. Vojislav Besarović, Stevan Žakula, Jovo Popović, Atanasije Šola, Ljubomir Mijatović, Vasilj Stojanović, Todor Vasiljević, Dragutin Dakić, Mića Baslać, Stevo Moljević, Bogdan Jovanić, Josif Plavšić, Mirko Vukojević, Vaso Droca, Jefto Petrović, Ilija Šakota, Miloš Đuran, Dušan Subotić, Lazar Spasoje Bavrljić, Svetozar Subotić, Petar Jovanović, Jovo Vasiljević, Dušan Bogunović, Veljko Jovičić, Bogdan Jarakula, Mirko Bajić, Veljko Vujasinović, Dr. Vaso Glušac, Petar Božić, Božidar Tomić i Vukašin Babunović radi rada u Sokolstvu i Pobratimstvu. Od toga je bilo 19 sveštenika, 14 učitelja, 5 profesora, 2 lekara, 2 inžinjera, 1 advokat, 12 privatnih činovnika, 32 trgovca i trgovačka pomoćnika, 6 gostioničara, 13 zanatlija, 8 državnih činovnika, 12 đaka, 26 težaka i 2 dame. Još pre optužnice umro je u banjalučkom zatvoru u istrazi sudski vežbenik Kosta Jevtić; za vreme rasprave umrli su Jovo Pavlović, Jakov Erić, Risto Barnjaković i Dragoljub Kesić. Zbog bolesti je iz rasprave bio izlučen Mićo Mićić, a radi toga, što je radi veleizdaje bio kažnjen u Bihaću, Božidar Tomić. Raspravu je vodio Koloman Milec i pl. Draskoc kao presednik, a kao votanti su sudelovali Julije Ansion i Dr. Majer Hofman. Optužbu su zastupali za "Narodnu Obranu" Dr. Vilim Kening, a za društva Žiga Pinter, dok su optuženičke branili Danilo Dimović, dr. Vlado Andrić i Josip Soukal. Osuda donesena je 22. aprila 1916. licem uoči pravoslavnog Vaskresenija. Po toj osudi suđeni su bili na smrt na vešalima s primedbom da se vešaju po ovom redu: Milutin Jovanović, Petar Bilbija, Čedo Milić, Dimšo Đokanović, Mihajlo Savić, narednik, Milan Petković, Simo Begović, Dimitrije Jevđević, Radivoj Đuranović, Đorđo Dakić, Boško Čaprić, Mirko Tomović, Aleksa Jakšić, Matija Popović, Kosta Gnjatić, Vasilj Grđić. Na 20 godina (kod Vrhovnog Suda sniženo na 18) suđen je Arsen Krstić; na 18: Petar Milošević, Andrija Urošević, Savo Čupović, Dr. Vojislav Besarović. Uroševiću kod Vrh. Suda sniženo na 16, a Besaroviću na 15 godina. Na 16 godina suđeni: Kosta Božić, Svetozar Zrnić, Tošo Bejatović Danilo Aćimović, Nikola Jovanović, Vaso Kosorić; na 15: Drago Urošević, Neđeljko Zarić, Ljubo Kovačević Timotije Savić, Pajko Marković, Tošo Stančić, Atanasije Kosorić; po 14: Jovan Simić, moler, Branko Čubrilović, Matija Miladinović, Maksim Đurković, Vladimir Malić, Đorđo Dujanović; po 12 godina: Jovo Perenčević Josif Simić, Atanasije Šola, Jefto Dučić, Jovan Erić Jakov Erić, Milan Jovanović, Jevto Jeftić, Božo Radulović, Neđeljko Vukadin, Simo Kovačević, Božidar Zečević, Dušan Subotić, Risto Stefanović (ovom Vrh. Sud smanjio na 10 godina); na 10. Jovo Banđur, Stevan Nikolić, Jovan Popović, Ljubomir Mijatović, Dragutin Dakić, Petar Božić, Vukašin Babunović, Simo Mirković, Atanasije Krstić, Đoko Nikolić, Milan Majstorović, Đorđo Mihajlović, Miloš Đuran, na 8: Stevo Tomković, Rajko Milanović, Milan Kljajić, Đokan Đorđić, Dušan Bogunović, Jovan Kaldesić, Dušan Lukić (ovom zadnjem Vrh. Sud snizio na 7); na 7: Vićentije Savić; na 6: Čedomir Jelić, Vaso Medan, Đorđo Obradović, Jovan Lukić (ovom sniženo na 5), Stevan Žakula (njemu Vrh. Sud povisio na 10, jer mu se uzima kao otežavajuće "Intenzivniji rad u Sokolskim društvima"); na 5: Jakov Mlađenović-Milojčić, Gajo Davidović, Milan Obradović, dr. Vojislav Kecmanović, Kosta Vukadin, dr. Jovo Simić (sniženo mu na 4), Darinka Malić (njoj povišeno na 6), Vladimir Ćorović (Vrh. Sud povisio mu na 8 godina radi "intenzivnijeg rada u društvu "Prosveti"), Veljko Vujasinović (povišeno na 7), Ilija Šakota (povišeno na 6), Samojilo Dabić, Špiro Soldo, Cvijetan Bobar (njemu sniženo na 4); na 3: dr. Risto Jeremić i dr. Vasilj Rundo (njemu povišeno na 5 godina); na 2 godine: Lazar Spasoje Bavrljić i Petar Jojinović. Ostali su u "pomanjkanju dokaza" bili rešeni optužbe. O tom ogromnom pronesu i o svemu što je s njim u vezi iznećemo ovde nešto više podataka, jer će oni biti vrlo karakteristični za duh, koji je vladao u vladinim i sudbenim krugovima i jer su uopšte od značaja za prosuđivanje bosanske pravde.
Svodeći čitavu srpsku ideologiju na uticaj "Narodne Obrane" i svaki pokret kao direktno upućen odatle, i optužnica i Sud upadali su ujednu komičnu situaciju, da traže i iznalaze veze, gde ih je već hronološki nemoguće utvrditi. "Narodna Obrana" postala je, kao što se zna, povodom aneksije i organizirala se istom tokom 1909. godine; kulturno prosvetno društvo "Prosvjeta" osnovano je 1902. Ipak, optužnica tvrdi, da je po intencijama "Narodne Odbrane" "bilo uređeno i djelovanje srpskih društava u Bosni i Hercegovini, i ovdje je stvorena centrala po uzoru "Narodne Obrane", a to je "kulturno" društvo "Prosvjeta" u Sarajevu" (str. 31.). Shvatajući stvar tako optužnica naglašava, da se "ne može uzeti, da je nastojanje kako bi se oficijelno priznao "srpski" jezik, "srpska" religija i "srpska" zastava, išlo samo za očuvanjem srpske osobnosti ili narodnosti, koja nije ni sjedne strane poricana, već se mora smatrati, da je to bilo glavno sredstvo, kako bi se realizovale na veliko osnovane i u najmanje tančine proračunate velikosrpske propagande" (str. 31.). To mesto je preuzela i osuda na str. 71. Stvar je, međutim, namerno lažno prikazana. U Bosni se mi nikad nismo borili za naziv "srpski" (službeno se jezik zvao "bosanski"), nego za naziv "srpskohrvatski" protiv tog nemogućeg provincijskog jezičnog imena. Isto se tako nismo borili za naziv "srpska" religija, nego "srpskopravoslavna" protiv naziva "grčkoistočna", i to je pitanje sankcijom naše crkveno-prosvetne autonomije pretureno već 1905. godine, dakle i tu pre intencija "Narodne Obrane". Pitanje "srpske" zastave kod nas uopšte nije postojalo, jer se ona isticala i pre okupacije. Znači, dakle, da je sud samo iznalazio što više momenata, da pojača svoj progon i prikaže delovanje "Narodne Obrane" što svestranijim. Iz istih razloga, sud je i sve političke procese u Bosni i Hercegovini od 1908. unapred stavio na račun delovanja "Narodne Obrane" i na teret banjalučkih optuženika, i ako ni tu već sama hronologija mnogih događaja ne dopušta takve veze. Tako se, na primer, dovodi u vezu s "Narodnom Obranom" nepoznat delikt Hrvata Mije Radnića, urednika Radničke Obrane, organa hrvatskih hrišćanskih socijalista, koji je već bio osuđen 17. maja 1909. Njega je sud stavio na srpski teret samo radi imena njegova lista i s toga, da utisak delovanja "Narodne Obrane" izgleda što razgranatiji.. Isto tako prikazano su i sve moguće izjave, koje su činjene tokom rata, bez obzira da li se one po svom sadržaju mogu uopšte tumačiti kao delo svesne nacionalističke propagande. U Banjoj Luci bio je 16. septembra 1914. osuđen težak Petar Ristić, koji je rekao ove reči, "u duhu "Narodne Obrane"": "U Švaba nema više para, jednoga smo smakli pa ćemo i onoga smaknuti, kroz 20 dana će doći kralj Petar u Bosnu, da prosudi: imamo samo dva cara, i to Sultan i kralj Petar". Je li moguće videti delovanje "Narodne Obrane" u tom obliku; je li to imalo verovatno? Ili kakve veze ima napred spomenuta osuda s "Narodnom Obranom" i sa banjalučkom optužnicom, koju je izrekao banjalučki sud protiv Petra Radakovića 16. avgusta 1915.? Teodor Mijatović suđen je 24. oktobra 1914., što se tužio na nerešeno agrarno pitanje, i to se, isto tako, tumači kao uticaj "Narodne Obrane". Na isti teret stavljena su i dva muslimana. Osman Husić i Pašo Osmanović-Bekrić, suđena 1909. i 1910., po § 333 i 137, bez navoda konkretnih fakata, ali čije delo po navodu paragrafa ne može imati apsolutno nikakve veze s "Narodnom Obranom" ni sa radom srpskih društava u Bosni i Hercegovini. "Narodnoj Obrani" pripisuje se čak i pisanje i ideologija socijaldemokratskog organa u Sarajevu, "Glasa Slobode", najljućeg protivnika nacionalističke građanske propagande!
Za delovanje "Prosvjete" optužnica uzima, da je "imalo političku pozadinu: da ogoji nacionalno svjesne muževe" (str. 150), a osuda navodi najednom mestu (str. 45), "da Sokol imade politički značaj, dok se osniva na nacionalnom temelju". Prema tom, u vezi s onim, što se reklo o narodnoj svesti, vidi se, da je sud svaki nacionalni rad smatrao političkim, ne u širokom pojmu politike kao javnog delovanja, nego u mnogo užem, gde se politika izjednačuje sa pojmom propagande. Po tom je shvatanju svaki nacionalistički rad ujedno i propagandistički i kao takav odmah i kažnjiv. S toga se i moglo napisati o težaku Anti Trifkoviću u optužnici do reči ovo: "Prema svjedodžbi isticao se kao Srbin, što potkrepljuje, da je zaista bio član "Narodne Obrane" (str. 90) ili kao poseban krimen Stanoja Zarića, kovača, navesti: "isticao se je svakom zgodom kao nacionalni Srbin" (str. 97). Vladimiru Ćoroviću i u optužnici i u osudi ističe se kao posebni karakteristikom, što se oženio u Beogradu "sestrom poznatog dra Jovana Skerlića", a završetak njegove osude naglašava, među ostalim, da "optuženik jasno pokazuje stanovište, da smatra srpski narod Bosne i Hercegovine kao dio srpskog naroda kraljevine Srbije" (str. 285), izvodeći odatle zaključak, "da mu je Petar Karađorđević kralj, srbijanska armija njegova".
Pristrasno, samovoljno i nesavesno sud je u mnogo slučajeva očite stvari izvrtao i tumačio na svoj način. Netačno tvrdeći u početku, kad je bio govor o Sokolima, da "kod školske omladine nema komande, da se stavi i gibanje ili da stane, da se s jednog mjesta krene na drugo, da promijeni pravac stupanja, da stupi u vrstu, da se raziđe, da promijeni vrstu i t. d., dok se kod Sokola sve te kretnje i prom jene vrše po komandi jednolično i vojnički, kako to iziskuju disciplina i red", on je htio bezuvetno dokazati, da je srpsko sokolstvo vojnički organizirano i to vojnički prema srbijanskom pravilniku. Kad se na raspravi ustvrdilo, da se sokolska komanda u Bosni i Hercegovini razlikuje od komande srbijanske vojske, i da su te razlike činjene prema iskustvu u Beogradu i Zagrebu, onda, da ne bi pao glavni argument optužbe, sud nalazi, da "Sokoli, uvježbani po ovoj ili onoj komandi, mogu ipak u jednom istupu izvoditi kretnje zajedno i složno sa srbijanskim Sokolima, koji rabe komandu Srbijanske vojske" (str. 125). Ali, onda su se tako isto mogli složiti i hrvatski i slovenski sokoli, jer je sporazum uvetovan ne istom komandom, koja je svuda kratka i otsečna, nego istim jezikom. Kad su naša antialkoholičarska pobratimska društva sasvim opravdano naglašavala, da je njihov rad jedno sredstvo za prečišćavanje sredine i za jačanje društvenog morala, sud je iz tih reči stvorio zaključak, da je to rad "za odgajanje karaktera i morala, jačanje volje i discipline među društvenim članovima, što su nužni uvjeti za borioce, kako su Pobratimi trebali da budu u onaj veliki čas, kad se bude radilo za slobodu i ujedinjenje naroda" (str. 128). Nema li u tom zaključku više imputiranja nego solidne dedukcije i nije li to uopšte više postavka, nego zaključak?
Raspoloženje suda dovoljno karakterišu ovi stavovi. Na str. 23 osude stoji ovo zlurado mesto: "Piemontezi trljali su doduše onda ruke, upustili se u vratolomiju, dakako - kako se sad vidi - za račun tuđih prljavih špekulacija, a posljedica svega je današnji svjetski rat, gdje je ne samo "mnoga majka" nego gdje su "sve srpske majke" jaukale. Kad je kao svedok trgovac Niko Batinić iz Prače naveo, da je gledajući muke taoca iz straha pred zlostavljanjem izmišljao razne iskaze po izričnoj želji zapovednika vojničke straže, nadporučnika Šerifa Kozmića, sud je, ne dopuštajući u tom pravcu apsolutno nikakvih dokaza, pisao o tom svedoku ovako: "Svjedok Batinić prije svega podmeće nadporučniku Kozmiću niski motiv, po kom ga je nagnao na priznanje. On tvrdi, da je se Kozmić, od kako je služio u Prači (od 1908. god.) družio samo s Muslimanima, a na svakom je koraku pokazivao svoju mržnju na Srbe. Još više je na njih zamrzio iza balkanskog rata, a to su osjetili Srbi, jer su ih Muslimani bojkotirali" (str. 63). Jesu li to podaci takve vrste, koji se ne daju objektivno dokazati i nije li sud dužan, da ih provede? To je prvo pitanje. A drugo je, kako sud može i sme uzeti tako stanovište, vređajući direktno svedoka, ne proverivši njegovih navoda i ne davši mu mogućnosti da ih dokaže? je li to način za objektivno utvrđivanje istine? U listu "Prosvjeta" izišao je jedan članak, koji je imao ovaj završetak: "Kad budemo organizovali narodne snage zgodnom podjelom rada, moći ćemo odvojeno stupati, a zajednički ne "tući", kao što je rekao veliki njemački vojskovođa Moltke u svojoj sili, nego "braniti se", kako odgovara našem položaju". Na taj završetak sud izvodi ovu rekriminaciju: "Onaj, koji se brani, treba da i navali, u defanzivi je i ofanziva" (str. 136.). Prema tom "Prosvjeta" je taj članak donela u duhu "Narodne Obrane", propagišući organizaciju s naumom, da je narod vojska i datu vojsku treba spremati za napadaj na Austriju. Eto, kako se lako konstruiše krivica, kad je samo dobra volja tu, da se ona pod svaku senu i već unapred utvrdi! Taka je, eto, bila skrupuloznost jednog okružnog bosanskog suda 1916.
Prirodna je stvar, da se jedan sud sa tako malo načelnih skrupula nije ustručavao, da se u svojoj argumentaciji posluži i čistom neistinom. Da pojača optužbeno gradivo protiv društva "Prosvjete" osuda na str. 155 tvrdi, da je to društvo u svoje pokretne knjižice uvrstilo i neke od vlade za Bosnu zabranjene knjige, kao Istoriju Srba i Istoriju Bosne i Hercegovine St. Stanojevića, Jazavac pred sudom P. Kočića, Pod Maglom A. Šantića i Kalendar Prosvjetu za 1911. i 1912. Međutim, to je prosta neistina. Šta više, ove zadnje tri knjige i štampane su u Bosni i Hercegovini i prošle tu zakon o štampi; nisu dakle ni mogle biti zabranjene. Prve dve bile su zabranjene 1908., ali 1910. bile ponovo dozvoljene. dve godine pre, nego je "Prosvjeta" osnovala svoje pokretne knjižice. Neistina je, isto tako, da je "Prosvjeta" svojim članovima besplatno slala list Trezvenost. Neistina je dalje, da je dr. Vojislav Besarović, starešina Sokolske Župe u Bosni, bio član glavnog odbora "Prosvjete" i tako stvorio ličnu intimnu vezu izmenu obe ustanove. Sudu je to trebalo, da tako reći ad oculos dokaže uzak rad u duhu "Narodne Obrane" u upravi tih društava pomoću istih lica svojih poverenika. Kad je protiv toga stavljen prigovor, u rešidbi Vrhovnog Suda, br. 1122, od 3. februara 1917., odgovorilo se, da u toj stvari ne "predleži" nikakav razlog ništetnosti, "Jer presudni sud u tom pogledu ne citira u rješitbenim razlozima sadržaj ikakve isprave, Već se ovdje jedino radi o zaključivanju suda, koje se izveđa iz dotičnog u rješitbenim razlozima iznešenog dokaznog materijala". Stvar je baš u tom, da sud izmišlja fakat, koga nema ni u jednom dokumentu, ni u čitavom dokaznom materijalu i kad mi upozorujemo na to, onda je dužnost Vrhovnog Suda, kao apelativne instancije, da taj navod proveri, pa da prvostepeni zaključak ili dokaže ili poništi. Vrhovni Sud nije smeo da se zadovolji frazom sudačkog zaključivanja tamo, gde se poriče istinitost premise za taj zaključak. On je to ipak učinio, nešto iz komodnosti, karakteristične za savesnost bosanskog sudstva, a još više iz težnje, da ne krnji autoriteta i navoda prvostepene osude.
Veoma karakterističan slučaj kako je sud izvrtao i jednostrano i nesavesno i nedopušteno izvesne jasne reči i stavove, da izbije iz njih kapital za svoju postavu, pokazuje ovo mesto: na str. 40 u osudi se prima kao nesumnjivo dokazano, da sama "Narodna Odbrana" u svom javnom izveštaju iz 1911. godine Narodna Obrana, str. 90., tvrdi, da za nju, za "Narodnu Odbranu" kao društvo, "u Bosni i Hercegovini vode borbu": Prosvjeta, Zemljoradničke Zadruge, Čitaonice, Pobratimi (antialkoholska društva), pjevačka društva, Privreda". Na str. 132. taj se navod u osudi ponavlja s primedbom, da se iz tog mesta vidi, "da su Pobratimstvo i Sokolstvo u Bosni i Hercegovini zaista radili u smislu društva "Narodne Odbrane" na oslobođenju i ujedinjenju južnih pokrajina austrougarske monarhije". Tri puta taj se navod ponavlja na str. 137, 265 i 284, što je očevidan dokaz, koliko je sudu stalo da svoje tumačenje tog mesta forsira kao tačno i kao otežavajuće. Međutim, to se mesto apsolutno niti sme, niti može tako tumačiti. Protiv toga direktno govori 70-71. str. iste brošure. Tu se doslovno kaže: "Dok su se kod nas mnogi, među njima i neki ugledni učeni ljudi, čudili, kako se može nazvati Narodnom Odbranom rad na čuvanju narodnog zdravlja, osnivanju Sokola, držanju predavanja i t. d., dotle pojmom i imenom Narodne Odbrane shvataju i nazivaju drugi svi slični rad kod svoje kuće: Nemci, Česi, Poljaci, Slovenci i t. d. Reči Narodna Odbrana, rad Narodne Odbrane, borba u Narodnoj Odbrani postale su upravo kao neki stručni izraz za celokupnu borbu, koju danas usred mira vodi privatna iniciativa narodna za narodno održanje, za ojačanje narodne privrede i prosvete, za držanje zdravlja, za očuvanje zemlje, za održanje materinjeg jezika i t. d.". Na str. 70-87. iste knjige govori se u tom smislu o Narodnoj Odbrani kod Čeha, Slovenaca, Nemaca, Poljaka, Hrvata. Na str. 90. čak se veli: "Narodna Odbrana Hrvata. Smatrajući Hrvate kao našu rođenu braću, iznijećemo i u ovom odeljku, gde govorimo o borbi Srba za granicama i borbu Hrvata u njihovoj Narodnoj Odbrani". U takvom kontekstu ističe se, da i društvo sv. Ćirila i Metoda radi za Narodnu Odbranu. Tako se, eto, imao shvatiti i navod o "Prosveti" i onda i danas i uvek. Tim se jasno pokazivalo, da se misli na rad kulturnih društava na jačanju narodne svesti, snage i otpornosti u opštoj borbi u utakmici. Može li se takvo mesto, i posle detaljnog tumačenja, sud shvatiti i stalno podvlačiti kao direktnu potvrdu, da je "Prosveta" radila upravo za beogradsko društvo "Narodna Odbrana"? I može li se za sud, koji tako nešto prima kao utvrđeno, reći da je doličan da donosi osude (ako je stvar doista tako razumeo) ili da je nepristrasan?
Za kulturnu visinu suda i njegovu objektivnost neobično je karakteristično, da je za nj u osudi jedan Masarik, "famozni naučnik" (str. 22), Stojan Novaković da je čovek, koji iz agitatorske manije daje u Prosvjeti članke, koji "nemaju apsolutno nikakve kulturne vrijednosti" (str. 141), a da je Đorđe Nastić kapacitet, čije navode on prenosi u celini. Kad je govor o ličnoj krivnji Vasilja Grđića, na koga se sud bio posebno okomio, onda se uzima kao istinito svedočanstvo nekog Jove Stojanovića, koji je tvrdio, da je mnogo što šta "čuo pričati u gostionici" o Vasilju Grđiću i njegovim vezama s "Narodnom Odbranom", a kad su ga upitali kako izgleda, on ga je opisao sasvim drukčije, nego što je u stvari (da ima cviker, crnu kosu i bradu i dr.). Sud to njegovo nesigurno pričanje čak i izvinjava tumačeći ga neprilikom i strahom od Vasilja Grđića. Ali kad Vasilj Grđić, akademski građanin i narodni poslanik, primeti, da je taj čovek sumnjive prošlosti, da je bio zatvaran i gonjen i da je čuo za nj, da je sudelovao pri jednoj krađi, onda od jednom sud protestuje, što sve ljudi čine samo "po čuvenju". Protiv popa Matije Popovića svedočio je neki Salih Osmanović, da je čuo od Jove Momčilovića, a Jovo Momčilović od Paje Jovanovića, kako je pop Matija u crkvi u Drinjači govorio, da se ljudi trebaju zakleti "da se odstranimo od Švabe, naš je brat blizu i sad će on udariti na Švabu", pa da u akciji budu složni. I ako su to porekli i Pajo Jovanović i Jovo Momčilović, Sud je i opet verovao samo Salihu Osmanoviću, ne mogući uzeti, daje sve to Salih "posve izmislio, te da mora, da je Matija Popović ovako ili slično narodu govorio" (str. 187). Za popa Dragu Uroševića iz Srebrenice navodi se u delovodnom protokolu Koste Todorovića, koji je služio kao glavni materijal optužbe, da je 17. juna 1911. "u podne došao" na sastanak u Bajinu Baštu. Urošević je tvrdio, da je taj dan ručao i noćio kod Srećka Vasića i ponudio je svedoke da to dokaže. Sud je to prosto odbio. Jer dokaže li se, da upisi nisu tačni, što se po Uroševićevoj sigurnosti činilo nesumnjivim, onda nastaje opravdana sumnja u verodostojnost tog čitavog protokola i njegovih navoda, a prema tome dolazi u pitanje i čitava snaga optužbe. I s toga se nije dalo ni pomisliti da se Uroševiću dopusti dokaz istine. "Sve kad bi svjedoci i potvrdili", veli se tamo, "da je optuženik toga dana ručao i noćio kod Srećka Vasića, nije isključeno, da je iza ručka do noći bio u Bajinoj Bašti, tim prije, jer je u istrazi tvrdio, da su od drugog kraja parohije, gdje je tada bio, do Drine 3 sata hoda, a Bajina Bašta je odmah preko Drine". Ali kako onda s Todorovićevim navodom, da je Urošević došao baš u podne? Vrlo lako. Uzevši, da se "ljeti može ručati i u 10 sati prije podne", sud malo dalje smatra tu svoju pretpostavku kao gotovu činjenicu i zaključuje ovako: "Kosti Todoroviću nije bilo stalo do toga, da ustanovi sat, kad je Drago Urošević došao u Bajinu Baštu, već da je s njim tog dana konferisao. S toga je svejedno, da li je optuženik došao u Bajinu Baštu u 12 sati ili 1 sat popodne ili i nešto prije ili poslije" (str. 216.). Ali šta je, kad optuženi tvrdi, da uopšte nije išao i kad on ne uzima ni 10, ni 11 sati za ručak, nego normalno građansko doba? Sme li sud u takvoj prilici, sa ovakvim pretpostavkama, direktno zaprečiti, da se utvrdi istinitost navoda? Naročito u slučaju kao što je ovaj, gde se istina u stvari tek ima naći? Kako po ovom izgleda njegova istinoljubivost, kako pravna svest? Za Josifa Simića, kovača, navodi se u istom protokolu, da je 24. septembra 1912. s. k. "ispraćen u Beograd". Ovaj to poriče i poziva se, među drugim, i na svog majstora, da je 1912. bio u Maglaju. Njegov majstor Rudolf Lebl tvrdi, da je Simić bio kod njega, te da je "koncem 1912. ili početkom 1913." otišao. Kad se daje takav navod, onda je najprirodnije pretpostaviti, da se odlazak može staviti samo u zadnje nedelje 1912. (kraj novembra i decembar), koje opravdavaju to kolebanje: da li kraj 1912. ili početak 1913. Inače, čovek bi bio siguran, da se to dogodilo baš 1912. Sud, međutim, uzima, da bi "koncem godine 1912." "moglo biti i početkom oktobra 1912.", pa uzevši onda to "moglo bi biti" za dokazano zaključuje, "da je optuženi baš u kritično vrijeme mogao biti u Srbiji" (str. 240). I eto, na osnovu tih dvaju pogodbenih premisa sud onda stvara pozitivan zaključak o Simićevoj krivici! Za Lazara Spasoja Bavrljića utvrđuje osuda, da je "na osnovu iskaza svjedoka Pantelije Stajčića… javno i pred više ljudi" izgovorio: "Mi svi pobratimi moramo biti trezveni i složni, i ovo će sve biti srpsko, pa kad li, tad li, ovdje mora kralj Petar zavladati" (str. 301.). I ako je Pantelija Stajčić na raspravi tvrdio, da Bavrljić nije tako govorio, i ako se od toga "više ljudi" nije našao niko, da to potvrdi, sud je ipak primio stvar kao dokazanu i osudio čoveka.
Na smrt osuđeni spašeni su radi opšte situacije, koja je nastala ruskom revolucijom i intervencijom španjolskog kralja. Za ovo postoji potvrda u telegramu, koji je car Karlo uputio kralju Alfonzu: "Udovoljavajući Vašoj želji i iskreno radosti, da mogu vršiti pravo pomilovanja, ukinuo sam šestnajestorici Bošnjaka smrtnu kaznu" (Hrvatska Riječ, br. 109, 1917).
Kao nastanak banjalučkog procesa, na osnovu istog materijala, preveden je sudski postupak protiv Damjana Đurice i drugova u Sarajevu na raspravi započetoj 23. oktobra 1916. 6. decembra bili su osuđeni na smrt Proko Jerković, Mihajlo i Ilija Petrović; na 16 godina Damjan Đurica i Milan Božić, oba sveštenika; na 10 godina Milan Ivezić, Ignjatije Vidović, Ranko Rankić i Mićo Mićić; na 8 godina Vasilije Ivanić i Vojo Panić, svi po § 111. Na osnovu § 114 suđeni su na 5 godina Ilija Kulić i Salih Ćišić; na 3 Milovan Đokić; na 2 Stojan Jurišić, Vid Crnadak, Vladimir i Petar Guteša. Po § 142 osušen je na godinu dana Aleksa Jovanović. Oslobođeni su: Jakov Popadić, Simo Nikolić, Milan Hadži Vuković, Miloš Tomašević, Jakov Petrović, Nikola Popović, Đoko Dejić, Kosta Jovičić, Vaso Ristić, Dušan Marjanović., Dragomir Ostojić, Gavro Novčić i Đuro Gaćipović. U zatvoru je od te grupe umro pre rasprave Ibrahim Alajbegović.
27. februara 1917. počela je veleizdajnička parnica protiv Nikole Kašikovića, urednika Bosanske Vile. Tužen je radi obaveštavanja o kretanju vojske, koja je preko profesora Milorada Pavlovića u Beogradu dostavljao nadležnim krugovima. Osuđen je na 10 godina teške tamnice. Kasnije su radi iste stvari suđeni njegova gospođa Stoja i sin Predrag, na raspravi 12. januara 1918., na smrt i posle pomilovani na 10 godina robije. Osuda je glasila da majka gleda sina kako ga vešaju.
Treći, veći proces, kao završetak banjalučkog, dopunjen uz to materijalom užičkog majora Čede Popovića, dokončao se 19. septembra 1917. godine. Na smrt je osuđen, ali posle pomilovan na robiju, kao i svi raniji, Radomir Novaković. Na osnovu § 111 suđen je na 10 godina Radomir Blažić; na 8 godina Aleksa Đurović i Milovan Stojaković; na 6 godina Cvijan Cvjetković i Josip Anđić. Po § 114 kažnjeni su na 5 godina Lazar Marković, na četiri i po Milovan Zarić, na 4 Pero Marković. Po § 142 dobio je Mihajlo Ilić 2 godine i Nikola Vranić jednu i po. Oslobođeni su bili: Vaso Ljubojević, Dušan Popović, Marko Mirković, Simo Milićević, Dionisije Slomović, Jovo Miličić, Manojlo Ilić, Čedomir Bajčetić, Milan Žugić, Stanoje Nikolić, Stojan Bejatović, Pero Aškraba, Đuro Đoren, Nikola Šiljkot; i iz prvog banjalučkog procesa zaostali Dr. Savo Ljubibratić, Đuro Ostojić i Mirko Bajić.
Postupanje vlasti administrativnih i sudskih ne samo prema optuženicima, nego i prema njihovim porodicama, bilo je veoma grubo. Kad su optuženike iz banjalučkog procesa 3. juna 1915. njihove sestre i žene došle da pozdrave na železničkoj stanici, sve su bile opkoljene od policije i odvedene u zatvor, gde su ih, u najgorim skitničkim sobama, držali tri nedelje. Nije se imalo nikakva obzira, što su to bile časne žene, bez ikakve stvarne krivice, i što su mnoge od njih imale nezbrinutu kuću i malu decu. Milostivo im se samo dozvolilo, da im se sitna deca mogu preko dana doneti u zatvor, da tu budu podojena! Za vreme rasprave predsednik je vrlo brutalno izgonio optuženičke dame iz sudnice i onda im gotovo svima uopšte zabranio da prisustvuju raspravi i to bez ikakva posebna razloga. Jednoga dana, kad je državni odvetnik dr. Kenig dobio od nekog nekakvu kartu, u kojoj mu se pretilo, presednik je van sebe dao isterati svu srpsku publiku iz sale za raspravljanje i onda u ludim rečima stao pretiti optuženim radi toga. Kad je branitelj njihov, Dimović, ustao, da odbije te napadaje i da izjavi, da optuženi nemaju nikakve veze sa tom kartom, presednik mu je oduzeo reč s motivacijom, da to ne spada na stvar! " Za čitavo vreme rasprave jedan je poseban činovnik, sudski savetnik Naumović, obaveštavao dnevno telefonski vladu o toku procesa. Na što je sve pri tom uticala vlada neka pokaže ovaj slučaj. Čedo Milić bio je teško bolestan i lekari izjaviše, da je nesposoban za raspravljanje. Sjutra dan iza te lekarske izjave pozvao je šef administrativnog odseka, baron Kolas, zdravstvenog okružnog nadzornika u Banjoj Luci dra Hercmana telefonski na odgovornost i strogo ga ukorio radi te svedodžbe. Naravno, da je Milić nekolika dana iza toga morao doći na raspravu, kamo su ga odneli u nosiljci. Zanimljivo je za uticanje vlade na rešidbe suda i ovaj slučaj. Pred svima optuženicima i svom publikom pročitao je presednik suda Simi Mirkoviću i Vladimiru Ćoroviću, da su suđeni na osnovu § 114, prvi sa pet, a drugi sa dve godine. Posle, u toj istoj osudi, obojici je čitano po drugi put, da su suđeni na osnovu § 111, prvi na deset, a drugi na pet godina. Stvar je bila dosta jasna i optuženima saopštena od nadzornika zatvora Rudolfa Kindiga. Prva je osuda bila sudska, a druga je naknadno donesena, kad je s vlade stigao zahtev, da zastupnici "Prosvjete" moraju biti kažnjeni kao čisti veleizdajnici. Sa vlade se gonilo i to, da se rasprava nikako ne prekida, nego "da se, "prošiba" i bez ikakva obzira na religiozna osećanja tolikih sveštenika i svih drugih, vodi i za vreme praznika. Tako se raspravljalo na Bogojavljenje, Jovanjdan, na Sv. Savu i na sve druge pravoslavne svese bez razlike.
Kad su ih 18. septembra 1916. prevodili iz Banja Luke u Sarajevo žandarmerija je, sa svom mogućom brutalnošću, vršila premetačinu kod istražnika, i onda ih povezane provela kroz varoš do stanice psujući najružnijim rečima žensku publiku, većinom žene, majke i sestre, koje su ih pozdravljale, i najzad ih, sve tako u lancima, držali na čitavu putu.
Najgore, ipak beše u Zenici. Tamo su osuđenike potpuno izmešali sa najobičnijim zlikovcima ubijajući u njima svaku svest dostojanstva i lične vrednosti i nastojeći svima načinima, da ih "naprave mekšim od pamuka", kako je glasila opšta parola. Da se potpuno ponize i postanu dobri građani društva" dodeljivani su svima redom zanati, s kojima oni nisu imali nikakve veze i koji im ni kasnije nisu imali nizašto služiti, i sistematski su odbijani od poslova, koji bi im mogli biti od lične koristi ili zadovoljstva. Dok su u bolnici obične ubice vršile dužnosti bolničara i jedan nesvršen gimnazista obavljao poslove apotekara i lekarskog asistenta, dotle su kažnjeni lekari dr. Risto Jeremić i dr. Vojislav Kecmanović i svršeni apotekar Dragutin Dakić morali plesti korpe i čistiti prljavu rakitu. Direktor trgovačke akademije Stevan Žakula i Vasilj Grđić behu dodeljeni kao krojači; Simo Mirković, nadinžinjer i presednik "Prosvjete", kao knjigovezac; proto Kosta Božić, Vladimir Ćorović kao rezbari; Atanasije Šola, dr. Vojislav Besarović, pop Matija Popović kao korpari i tako i svi drugi. Umoreni, radeći dnevno po punih deset sati, bili su istodobno paćeni nečistoćom, glađu i surovošću nadglednika. U zaprašenim, prljavim sobama, sa pokrivačima, u kojima se skupilo nekoliko naslaga prašine i sa slamnjačama, u kojima je bilo, izgleda, više prašine nego slame, oni za prva tri meseca nisu nikako dobili ni sapuna za umivanje sa izgovorom, da je sapun skup. Kad su ljudi tražili, da mogu upotrebljavati svoj sapun, bili su odbijeni sa motivacijom, da to nije dozvoljeno. U sobama gde je bilo 50-55 kažnjenika, svi su se morali umiti za nepun četvrt sata, a onda se već može misliti, koliko je to moglo biti solidno. Hrana je bila i nedostatna i neukusna. Čitava tri prva meseca, - u zatvoru prvi put uvedeno kad su ti osuđenici došli i samo za njih - dobivalo se samo Dvanaest i po deka dnevno rđavog, sa krompirom mešanog hleba, a posle toga, druga tri meseca, 24 deke hleba od samih mekinja. Hrana bez masti, nehranjiva, sastojala se više od tekućine, nego od tvrdih tvari, u koje su se računali i kuvana salata i kuvani krastavci i kravlja repa i tikve vodenjače! Za više od dva meseca, iz dana u dan, donosila se za večeru čorba od kiselog kupusa, koja je prosto grizla gladnu utrobu. Posledica toga beše opšte opadanje, slabost i naglo oticanje noga i donjih delova tela, što su lekari nazivali oedema debilitatis, Dalja posledica beše pojačavanje bolesti kod svih slabijih organizama, naročito kod bolesnika od tuberkuloze, od koje je u Zenici umro Boško Čaprić, a kojoj su brzo iza puštanja podlegli Jevto Dučić, Dragutin Dakić, Kosta Božić i Đorđo Dujanović. Vreme se provodilo u prvim bukvalnim kafezima od gvožđa, u odelenjima, koja su bila po dva metra duga i visoka i po 1,80 metra široka, zgrčeni na klupama bez naslona, ne smejući se od studeni prisloniti na gvozdene stene. U prostorijama, gde su spavali politički osuđenici, slučajno su za svo vreme teške zime 1917. godine bile pokvarene cevi za centralno grijanje (soba br. 76) i, naravne, nije nikako bilo načina ni da se one poprave, ni da se "političari" premeste, i ako su dve velike sobe bile prazne. A u podrumu "staklene kuće", gde su radili preko dana prebirajući mokru i zamrzlu rakitu, nije se uopšte ni moglo ložiti. Nikog se pri tom nije ticalo, što je više od polovine ljudi dobilo tako teške nazebe i jake katare Uza sve to ljude su posebno kinjili izvesni naročito bi rani stražari, puni mržnje i lične i izazvane, ne birajući načine pakosti i uvrede. Kad je sirotom Đorđi Dujanoviću navalila krv na usta i on zaplašen molio da mu zovnu lekara, govoreći: "Požurite, umrijeh", odgovorio mu je jedan nadstražar pijano i cinički: "Pa umri, pas manje!"Tražiti zaštitu radi toga bila bi uzaludna stvar. Kako je uprava kaznionice poznavala svoje ljude i naročito udešavala da baš ti budu u okolici političkih osuđenika, najbolji je dokaz, da je ona imala i naročitih namera, koje je želela time postići.
Dokle se bilo spustilo pravosuđe u Bosni i koliko je služilo prohtevima političkih vlasti pokazuje najbolje slučaj narodnog poslanika Šćepana Grđića. 3. i 4. oktobra 1916. vodila se kod okružnog suda u Sarajevu protiv njega rasprava radi ovog delikta: "1. U sjednici sabora od 4. svibnja 1914., kad je presjednik dr. Basagić saopćio, da je Njegovo Veličanstvo dobro sa zdravljem, Grđić se nije dignuo, nego je ostao sjedeći 2. Što je na žalobnu sjednicu od 28. lipnja došao u svietlom odielu, pa je, kad su ostali klicali. "Slava" i "Živio" razgovarao se i smijao sa Vasiljem Grđićem i drom Nježićem". Kao što se vidi oba su "delikta" činjena u javnoj saborskoj sednici, gde poslanike štiti imunitet. Ipak, i pored jasne zakonske odredbe, Grđić je radi toga bio osuđen najpre na četrnaest meseci teške tamnice, a posle, odlukom Vrhovnog Suda, na sedam. Prirodno, da mu nisu dali custodiam honestam, ni nikakvu posebnu pažnju, koju bi kao političar inače zasluživao i morao imati.
U sednici peštanskog sabora od 23. jula 1917. izneo je hrvatski delegat Gvido Hreljanović teške optužbe protiv bosanskog sudstva: "Tamo vlada", govorio je on potpuno tačno, "sastavlja senate, koji se suditi i šalje kao putnike te senate raznim sudovima u zemlji premda to po zakonu ne bi smelo biti. U Bosni i Hercegovini vrši direktan upliv šef pravosuđa na suce istražitelje, poziva ih k sebi, daje im naloge i upute. Kod najvažnijeg suda u Sarajevu povjerava se vođenje i suđenje sudcima, od kojih je jedan radi nedopuštenih novčanih poslova mnogo puta bio preteriran a drugi radi teškog prestupa stajao skoro pred otpustom iz službe. Takovi suci suditi će kako im se naloži i za to se mogao predsjednik okružnog suda u Sarajevu podičiti, da on može sa svojim sucima osuditi svakog, koga mu samo tuži državni odvjetnik. U Bosni se događa, da isti suci koji su sudili pred najvišim sudom, od vlade budu određeni, da sude u istoj stvari pred prvostepenim sudom. U Bosni se povjerava vođenje istrage sucu, koji je u istoj stvari radio kao državni odvjetnik. U Bosni imade veliki broj političkih osuđenika, medu kojima imade i potpuno nevino osuđenih na najteže kazne. U Bosni postoji za štamparske i političke delikte zakon o custodii honesti, ali ga sudovi nisu upotrebljavali". (Hrvatska Riječ, br. 192, 1917.). Sama poluzvanična Bosnische Post donela je u svom 170. broju od 1917. dosta providnu osudu očevidno i odviše upadljivo srozanog pravosuđa. "Ne treba se sporiti", veli se tamo, "da je kod pravosuđa zadnjih godina ostalo još mnogo toga da se poželi i da shvatanje, kojim se pri tom vodi uprava pravde, nikako ne spada među najmodernije".