Vladimir Ćorović
CRNA KNJIGA
Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918 godine
Nesravnjiva historijska vremena, koja smo proživljavali u ovih apokaliptičkih sedam godina i čiji smo značaj uočili već svi stvaranjem naše velike ujedinjene otadžbine i svesnim spremanjem za nov odsek našeg nacionalnog života, treba da budu osvetljena sa svake strane. Pokolenje, kome je pisano, da svojim žrtvama stvori dosad neosporno najobimnije i idejno najdublje uspehe u povest srpskog plemena, ovakvo kakvo je, i sa svojim mitskim pregaranjem i sa svojim sitnim strastima, veliko pored svega, što se gledano iz bliza gubi u prosečnosti, to pokoljenje, silno po svom aktivnom sudeoništvu na stvaranju Novog i Velikog, nije manje historijski važno i po svom pasivnom mučeničkom delu i vredi da se posebno prikaže za vremena, koja će, posmatrajući otvoreno iz dalje perspektive, imati da se neposredno uvere kako je doista čitav naš narod, čitav, prvi put od kako imamo svoju historiju, podjednako sudelovao u izgradnji ideje i dela dajući za njih živote i zdravu snagu na bojnim poljanama kao i po prepunjenim austrijskim tamnicama i logorima. Pasivne su žrtve čak mnogo bolnije. Utrošene bez vidne neposredne koristi za pokret, one su dokumenti intenzivnosti osećanja i izvesne nacionalne mistike i u mnogim sredinama tek nužni podsticaji za jače zbližavanje i otpor, ali uvek praćene saznanjem, da bi drukčije upotrebljene imale daleko znatniji uspeh. Mučenici ideje moraju da budu prikazani i njihova imena zabeležena za posebne stranice historije ovog pokreta, koji će, kao i svi dotle, imati da utvrdi kako se ta pojava stalno ponavlja u našoj prošlosti i dobija gotovo oblik jedne nacionalne periodike. Čak ni najpopularnijem junaku naše narodne pesme nije bilo suđeno, da izmakne tamnici i da ne zazire od Đeminih vešala. Krst je za nas bio ne samo simbol historijske borbe prema polumesecu, nego i pravo obeležje Golgote, na kome se nekoliko stoleća raspinjala vera i svest jednog naroda. Ovog zadnjeg puta, izgleda, silnije i svirepije nego ikad pre.
Još u zatvoru došao sam na misao, slušajući strahote preživelog, donekle očevidac i sam, da pobeležim i saberem sve, što je naš svet podneo od 1914-1918. godine, od dana atentata na Franca Ferdinanda pa do oslobođenja. Kad se, u travničkom zatvoru, dala donekle i materijalna mogućnost za to, počeli smo sa prikupljanjem gradiva. Među našim drugovima bilo ih je dosta, koji su sami prepatili vrlo mnogo i vrlo mnogo videli svojim očima. Ranije, a delomično i tu, zapažajući izvesnu sklonost prepričavanju i neviđenog i dopunjavanju kod nekih lica iz našeg pričalačkog kruga ja sam, moleći prijatelje da mi pobeleže stvari, tražio izrično od njih, da mi saopšte samo ono, što su sami videli svojim očima i sami na sebi iskusili. Jer voleo sam imati i manje, ali tim pouzdanije podatke. Kad sam pred kraj 1917. izašao iz zatvora i u Zagrebu našao prilike da sredim svoje odnošaje, dobio sam od kruga redakcije Glasa Slovenaca, Hrvata i Srba, u vezi sa organizacijom Jugoslovenskog Kluba u Beču, ponudu, da za bečke delegacije i Jugoslovenski Odbor u Parizu izradim sistematski pregled svih patnja i pribavim što obilniji materijal fotografija vešanja i drugih progona. Čitave 1918. godine radio sam na tom poslu i u avgustu otpremio velik deo toga preko Praga za Pariz. Predusretljivost g. dra Srđana Budisavljevića, koji je bio glavni faktor u toj akciji, omogućila mi je, da sam se dugo vremena mogao baviti samo tim stvarima.
Materijal, koji mi ovde iznosimo, ne obuhvata sve, što se ima reći. I pored ljubaznih predusretljivosti s mnogo strana i pored mnogo ustupljenih beležaka i podataka (kao od g. prote Dušana Kecmanovića, Danila Dimovića, Nikole Kostića, Veljka Mitrakovića, Božidara Tomića, Radoslava Parežanina) ovde se ipak nije moglo sabrati sve. Mnoga usta, i to ona, što bi imala najviše da kažu, zanemela su zauvek. Mnogi nisu imali prilike, da saopšte nekom pismenom svoje doživljaje; mnogi, od pismenijih, nerado ili nezgodno pišu. Mnogo se kod nekih, naročito mlađih, i pomerilo u istinitosti prikaza, dobilo ponešto tuđih elemenata i postalo vrlo problematično za ovakav jedan posao. Naročito se to primećava kod mnogih dopisa u novinama, gde se često puta, da bi se delovanje izvesne ličnosti jače podvuklo, događaji prikazuju vrlo subjektivno i ne uvek u skladu sa drugim svedocima. Radi toga se od te građe moglo upotrebiti samo ono, što je potvrđivano i drugim saopštenjima. U tom mi je dosta pomogao materijal, koji je bio slat Jugoslovenskom Klubu u Beč i meni ustupljen. Dobrotom g. dr-a Vladimira Andrića dobio sam sve spise trebinjskog vojnog suda, kao najdragoceniji materijal za ovakvu radnju. Moj brat, pokojni Svetozar, napisao je Beleške jednog taoca, svoje doživljaje iz mostarskog garnizona, objavljene posle u Narodnom Jedinstvu 1919. i posebno kod I. Đ. Đurđevića.
Da se potakne što više prikupljanje ove građe objavljen je u Narodnom Jedinstvu od 11. februara 1919. cirkular Zemaljske Vlade pod natpisom "Zulum austrijsko-ugarskog režima", u kom su se stavljala konkretna pitanja za mnoge stvari i podatke ovog dela. Odziv nije bio zadovoljavajući, jer su mnogi činovnici, koji su u prvom redu trebali da daju odgovore, imali ličnih računa, da stvar prikažu na svoj način ili da uopšte vešto izbegnu postavljenom pitanju.
Ja sam se ovde, sasvim razumljivo, ograničio samo na Bosnu i Hercegovinu. Da sam preuzeo širi posao ne bih uopšte dospeo da ga na vreme razradim, jer bi mnogo meseci trebalo utrošiti na proveravanje lica, koja su doprinosila građu i na kritički pregled materijala, da i ne govorimo o tom koliko bi organizacija takvog rada, bez prethodnih veza, bila oteščana s jedne strane nepoverenjem, a s druge opasnošću. Čak ni za samu Bosnu nije se moglo postići sve što je bilo u planu. Zaplašeni progonima 1914. godine mnogi su se naši ljudi očevidno ustručavali, da uđu u ma kakav posao tajne prirode i uperen protiv vlasti i nisu nikako hteli ni da im se samo ime spomene. Otud su izvesne oblasti i događaji ostali bez svog potpunog i detaljnog izlaganja i otud pojedine neravnosti u prikazu predmeta.
Jedan kratak, ali politički vrlo važan sukus svih rekriminacija iz ovog dela, dat je u memorandumu bosanskih političara, izrađenom od Danila Dimovića, koji je podnesen grofu Stevanu Tisi u Sarajevu 20. septembra 1918., kad je došao da se informiše o prilikama u Bosni i Hercegovini i da provede izvesnu agitaciju za rešenje bosanskog pitanja u ugarskom smislu. Memorandum taj glasi ovako:
"Prije rata imali smo bar neku sjenu ustavnosti i to malo sudelovanja u državnoj upravi počelo je stvarati užu vezu izmenu naroda i države.
Došao je rat. Kod nas se pokazao ne samo kao strahota borbe države protiv države, nego kao strahota borbe države protiv vlastitih državljana. Relativna većina naših sugrađana, t. j. svi Srbi pravoslavni bili su izraženi najstrašnijim progonima. Izgledalo je tako, kao da svakog pravoslavnog Srbina smatraju atentatorom. Srbima je bio u monarhiji navešten rat već strašnim, poduzetim pod zaštitom javnih vlasti, progonima. Na početku rata uhapšeno je nekoliko hiljada Srba i strpano po raznim tamnicama i kazamatima bez sudske i bez administrativne istrage ili presude. Usljed lošeg i nečovječnog postupka znatan dio tih ljudi je obolio i podlegao. U svakom selu u svakom gradiću uzet je veći broj taoca. To je institucija, koju ne poznaje pravo nijedne kulturne i pravne države ovog veka. Po toj instituciji bivaju građani vlastite države uhapšeni i predani vojnicima s tom napomenom, da ih ti vojnici imaju pravo odmah ubiti, čim se makar što desi, čime bi bili ugroženi interesi vojske, sigurnost mostova i željeznica. Po toj instituciji imali su dakle građani da plate glavom za tuđa dela, koja su često bila plod podmetnute lične osvete. Mnogi od njih ubijen je bez krivnje, a mnogi bez ikakva razloga.
To znači povredu najprimitivnijih prava čovječijih, to znači gaženje velikog načela pravnog, postavljenog još u srednjem veku, a koje glasi: poena teneat actoris.
U to su došli kazneni progoni pred vojnim i građanskim sudovima. Mi moramo da istaknemo da je to pravosuđe preterano strogo sudilo ne samo u pogledu kazne, nego i u pogledu kvalifikacije čina. Sudilo se na smrt, gde za to predpostava zakonskih nije bilo. Samo blagost, čovječnost i milost mladog vladara izbavila je veći broj osuđenika, koje su sudovi ne samo osudili na smrt, nego i predložili, da se smrtna kazna i ovrši. Kao poseban i karakterističan slučaj navodimo to, da je jedan narodni poslanik, umirovljeni profesor, otac šestero dece, lišen penzije i osuđen na tešku tamnicu mada je uživao imunitet - za to, što u saborskoj sednici 1. nije ustao, kad je predsednik javio kraljevu zahvalu na čestitci za ozdravljenje, 2. što je došao u običnom odelu na žalobnu sednicu za pokojnim prestolonaslednikom [slučaj Šćepana Grđića].
Osim sudskih progona i justifikacija, mnoštvo je naših Srba ubijeno, zapaljeno i obešeno bez istrage suda, i to ne samo muškaraca, nego žena i dece. To su većinom činile uz redovitu vojsku one čete, što ih je uz plaću svakakvih elemenata osnovao general Potijorek. Od tih elemenata, koji su organizovani i komandovani bili, pretrpio je naš narod najužasnije patnje.
I ako se po veri razlikujemo, mi smo sinovi jednog naroda, mi smo krv iste krvi. Ideja narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca prodrla je u sve narodne slojeve. Ona je postala političkom verom i dogmom našeg narodnog bića. Zato muke i patnje, što ih je morao srpski deo jedinstvenog našeg naroda trpiti, odjeknule su duboko u srcu i duši Hrvata i Slovenaca.
No nisu samo Srbi trpili usled strahovlade u početku rata i usled teškog pritiska vojničkog apsolutizma do danas. Svima nama u Bosni i Hercegovini oduzeta su ustavna prava. Vlada je radila kako se njoj najshodnije činilo, bez obzira na želje i potrebe naroda. Kod nas je narod usljed ogromnih ratnih žrtava i patnja propao. Slučajevi umiranja od gladi bili su obična pojava u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine. Toga ne bi bilo, da je narod po svom predstavništvu mogao vršiti svoj zakoniti upliv na državnu upravu. Nijedan narod monarhije nije morao doprineti razmerno toliko žrtvi u krvi, koliko ispaćeni narod Bosne i Hercegovine. Pored tih nerazmernih žrtava u krvi nametnute su našem obespravljenom narodu još i prekomerne žrtve u imetku.
Ni u jednoj pokrajini Austro-Ugarske monarhije nisu porezi ubrani u onoj visini kao kod nas, ni u jednoj pokrajini nisu ratna podavanja i rekvizicije u tolikoj mjeri i uz tako niske cijene provađane, kao u Bosni i Hercegovini. Naši seljaci, naši zemljoposednici lišeni su uz minimalne naknade njihovih zemaljskih produkata i stoke tako, da naše ekonomsko stanje nije samo došlo u krizu nego stoji pred katastrofalnom propasti.
Naše narodno predstavništvo raspušteno je, autonomija kotareva, okružja obustavljena je bila. Zakonom zagarantovana vjersko-prosvetna autonomija srpsko-pravoslavnih eparhija i uprava ukinuta je naredbenim putem. Sloboda sastajanja je potpuno ukinuta. O slobodi štampe ne može se ni govoriti. Ne dopušta se šta više ni dolazak novina u Bosnu i Hercegovinu, koje stoje pod cenzurom državnih odvjetnika u monarhiji. Sloboda kretanja, a da u blizini nema ratnih operacija, ograničena je tako, da i najkraći put ovisi o milosti policije i dozvoli vojničke vlasti. Svaki putnik koji dolazi iz monarhije u Bosnu dobiva utisak, kao da dolazi još i danas u stranu državu.
Politički osuđenici, kod kojih zakon propisuje posebno postupanje, čame još i danas kao obični osuđenici i zločinci u centralnoj kaznioni u Zenici u gvozdenim kavezima kao životinje, uz slabu hranu i neobično strogi postupak, koji se protiv njih do u tančine provodi. U Austriji je već davno izdana opća amnestija čak i za one, za koje su sudovi pronašli, da su kažnjiva dela protiv države za vrijeme rata počinili. U Ugarskoj nije u toj mjeri ni bilo osuđivanja.
Naš je sabor prihvatio zakonsku osnovu o uvedenju srpskohrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina su zemlje sa isključivim stanovništvom srpskohrvatske narodnosti pa ta zakonska osnova ne samo da nije predložena na sankciju, nego se - premda je dobila predsankciju - njemački jezik naredbenim, zakonskim putem i praksom neobično širi u našoj upravi, dok se u isto doba izgoni iz uprave nama svima milo i sveto pismo Ćirilovo. Ove metode potječu iz glava centralista, koji jedinstvom nemačkog jezika hoće da provedu svoje ciljeve protiv kojih je Vaša Preuzvišenost ustala kao ministar predsednik, označivši takove ciljeve i težnje imenom, kakvo im pripada.
U kratkim crtama izneli smo patnje, muke, nevolje i poniženja, što ih je narod u Bosni i Hercegovini pretrpio, a podnosi ih još i danas. Ovo je samo bleda slika naših prilika. Pojedine činjenice, kojih ima neizmeran broj, tek bi je osvetlile potpuno. Tada bi se tek mogla shvatiti tragedija našeg narodnog života. Od streljanja, vešanja, palenja i ubijanja nesretna sudbina dovela nas je do umiranja od gladi.
Uz ovakvo stanje i ovakav postupak prema nama svaki misaon i razborit čovek razumeće i naše raspoloženje, razumeće naše tmurne osećaje, isprepletene čemerom i gorčinom.
Naše osećaje razumeće naročito sin mađarskog naroda, koji je narod u borbi za svoju slobodu, za svoja narodna, građanska i ustavna prava doprinio ogromne žrtve i pretrpeo užasne patnje. Neka se Vaša Preuzvišenost duhom vrati u ona teška vremena, koja je mađarski narod pretrpio u godini 1848. i poslije toga. Pred Vas će izbiti slika brutalnog apsolutizma, u kome su Hajnau i Lambert vješanjem i streljanjem gušili narodni pokret mađarski i Vi ćete naći potpuno opravdanim, što se sav mađarski narod tuđio od apsolutističke i germanizatorske ere Bahova sistema, i što se je zanosio nadom na bolje vremena svoje ustavne i narodne slobode. Tako ćete i nas moći pravedno razumeti.
Treba da bude bolje, treba da bude drukčije, pa da se narod osvijesti i trgne iz ove apatije ove otuđenosti i potištenosti, da zna, da nije samo objekat upravne sile, nego da je građanin sa pravima i dužnostima.
Pretpostave za drugo raspoloženje i za drugi rad jesu ove: 1. Potpuna amnestija političkih osuđenika. 2. Naknada štete svim nevino nastradalim. 3. Osiguranje prehrane. 4. Uspostava ustavnosti sazivom raspuštenog sabora uz potpuno slobodne naknadne izbore. 5. Uprava zemlje može se predati samo ljudima saborskog poverenja. Tek kad ovo ispunjeno bude, može se putem narodnog predstavništva pristupiti rešavanju ostalih pitanja
Naš čitavi narod Srba, Hrvata i Slovenaca pretrpio je u monarhiji veoma mnogo za vreme ovoga rata. Danas još stoji Dalmacija, Slovenija, Istra, Koruška bez svojih zemaljskih predstavništva pod upravom tuđeg činovništva U Hrvatskoj je jedino održan ustavni režim. Pa i tamo ispadaju svaki čas pretnje sa strašilom neustavnosti i komesarijata, a jednoglasno primljene zakonske osnove ne mogu da postanu zakonom. To budi u nas osećaje, koji ne mogu biti skloni državi. To budi u nama predosećaje, što rastu u sjeni i mraku neslobode.
Mi osjećamo jedno sa svom našom istokrvnom braćom Hrvatima, Srbima i Slovencima ma gde oni bili. Mi znamo, da na kruglji zemaljskoj ne možemo izolovano živeti, nego da nas već naš položaj upućuje na iskren i pošten sporazum sa geografski najbližim narodom kraljevine Ugarske. Da taj sporazum može iskren i pošten biti treba da ga stvore dva ravnopravna i državno samostalna naroda.
Mi Srbi, Hrvati i Slovenci nismo danas ravnopravni sa narodom mađarskim. Mi smo danas roblje nezarobljeno, koje nosi lažni naslov državljana.
Dok kod se gornje predpostave ne ispune, dok god mi moramo da živimo u ovom političkom i građanskom ropstvu, mi nismo u stanju dati slobodne izjave. "Naše narodno pitanje ne može se rešavati bez naroda, ono se ne može samo delomično rešavati, nego u celini i to na temelju prava narodnog samo određenja. Svako drugo rešenje, među koja ubrajamo i direktno i bez privole narodne nameravano prisajedinjenje Ugarskoj, bilo bi nasilje, koje bi urodilo najgorim posledicama za nutarnju sigurnost i spoljašnji mir. Napaćena duša našeg jedinstvenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ako nasiljem i nepravdom raskomadani budemo, proći će mučenički put borbe da u njemu sagori i propadne ili da postigne jedinstvo i slobodu svoju."
Taj su memorandum potpisali ovim redom: Risto Hadži-Damjanović, Mato Bekavac, Pero Todorović, Đuro Džamonja, Jovo Pešut, Gavro Gašić, Đorđe Pejanović, Dr. fra Julijan Jelinić, Karlo Cankar, Dr. Ljubo Simić, Gligorije Jeftanović, Vojislav Šola, Dr. Jozo Sunarić, Pero Stokanović, Dr. Milan Jojkić, Danilo Dimović, Fra Ljubo Galić, Dr. Savo Ljubibratić, Dr. Luka Čabrajić, Dr. Vlado Andrić, Vjekoslav Jelavić, Stjeran Subašić, Dr. Marko Alaupović, Dr. fra Karlo Ikić.
Zanimljivo je u ovakvoj prilici čuti po mogućnosti i drugu stranu. General Stjepan Sarkotić, poglavar Bosne i Hercegovine, bio je pri povratku iz Bosne za Beč u Zagrebu zatvoren u jednom hotelu i posle, po naredbi Zemaljske Vlade u Sarajevu, pušten, 15. novembra 1918. on je uputio Narodnom Veću u Zagrebu svoj protest i obranu ovog sadržaja:
"Svečano protestiram radi na meni izvedenih nasilja u Sl. Brodu i Zagrebu i nadodajem sledeće:
Ja sam bio do mog dobrovoljnog odstupa kano poglavar B. i H. organ Njegovog Veličanstva i zajedničkog ministra finansija i samo njima odgovoran. Moju naloženu zadaću: "U B. i H. mir i red uzdržati, svako nastojanje koje vodi izvan monarhije zapriječiti, politike ne trpiti, zemlje od neprijatelja obraniti, objektivno upravljati i dinastička čuvstva njegovati" ispunjavao sam mirnom i primjernom dužnošću.
Novoj vladi nisam pravio nikakvih poteškoća, dapače išao sam joj iskreno i otvoreno na ruku i preporučio to svim vojnim oblastima i činovništvu. Jedino sam je molio, da se u interesu zemlje i dobre uprave ne prenagli.
Ja sam joj izjavio, da sam predao kroz baruna Špicmilera Njegovu Veličanstvu moju demisiju, ali odgovora još nemam, izim što mi Špicmiler telegrafira, da sam ja sada u Bosni potrebit kano nikada i da počekam na upute, koje će mi donesti moj zamjenik g. Đurković, kojeg sam ja u Beč poslao, da sve razjasni i kaže, da je sada absolutni kurs jedan nonsens i samo od razdražujućeg upliva na narodno vijeće. Đurković je imao stići u Sarajevo na 31.IH. ali nije radi poteškoća na željeznicah stigao do 3. ili 4./11.
Međutim sam se ja odlučio sam dobrovoljno odstupiti, pošto mi je skupina svih generala taj korak time olakšala, izričuć, da će složno za me stati, ako mi se prekršaj moje dužnosti prema caru i kralju i od koje strane bude prigovarao.
Na 1. ili 2./11. sazvao sam u Konak generale, zastupnike stare i delegate nove vlade i izjavio sam ovo: "Ja odstupam dobrovoljno od poglavarstva zemlje, priznajem Jugoslaviju, i želim njoj i B. i H. u njoj najsjajniji razvitak."
Delegati Narodnog Vijeća su me upitali, da li se mogu u Zenici i Travniku još zaprti pustiti na slobodu, na što sam odgovorio: "Budući su od mene na pomilovanje predloženi i ja sam uvjeren, da ih je car pomilovao, da tomu nema nikakve zapreke i oni se mogu odstupiti odmah, a ne tek na 4./11. kako je bilo intendirano". (Kraljev imendan).
Ja sam sve do mojeg odlaska podupirao novu vladu u svakom smjeru. Svjedoci: g. Sunarić i Mehmed Spaho. Oba su mi jednom na moje zadovoljstvo izrazili, da bi bolje išlo, da se nisu prenaglili i da se je mene slušalo.
Moj odlazak sam ja službeno navijestio Nar. Vijeću, i molio, da se i Nar. Vijeću u Zagrebu isti objavi, te da mi oba pribave za me i moju komandu (štab, štabsku satniju i t. d.) salvus conductus Podpredsjednik Sunarić, koji me je osobno pohodio, na čemu mu hvala, uvjeravao me je da mom odlasku preko granicah Slavonije neće biti nikakvih zapreka, i napisao je pismo jednom uvaženom gospodinu u Sl. Brodu, da se ja i moj štab izpratimo kroz 2 pouzdana člana Narodnog Vijeća u Brodu dalje preko slavonske granice. Ja sam, daklen, svuda aviziran, a ne potajno, kako se priča, iz Sarajeva sam službeno instradiran odputovao sa gore navedenim uvjerenjem, i usuprot tome doživeo sam poznata nasilja.
Dodajem, da je u Sarajevu moja počasna straža bila uvjek od bosanske satnije, sve do zadnjeg dana. Pošto je ona naravski morala ostati u zemlji, to se je zadnji dan formirala satnija iz ljudih od komande, koji su morali zemlju ostaviti, dakle od Nijemaca, Mađara, i t. d.
Ja sam prinužden dakle Narodno Vijeće zamoliti, da mi se otvoreno kaže, zašto su na meni počinjena ovako grozna i bezakonita nasilja, da se mogu pred lažnim denuncijama braniti.
Pozdravilo me se kroz vojnički špalir na kolodvoru u Zagrebu titulom "krvnik". Neka se dokaže, da li je pod mojom četiri godišnjom upravom u B. i H. po mom nalogu i kap krvi pala?
Daleko odbijam od sebe sva nasilja i nepravice** učinjene u B. i H. god. 1914. gdje ja nisam u Bosni bio. Ja odgovaram za sve, tek od početka 1915. godine, gdje sam počeo na 1./I. uredovati. Šta su političke oblasti, svi vojnički tvrđavni sudovi i sudovi poljne vojske radili, odnosno službovali u tužnoj 1914. godini za to sam ja isto tako odgovoran kano n. pr. Narodno Vijeće, dakle ništa.
[Karakteristično je istaći ovo. U Zagrebu general Sarkotić, zatvoren je sa dužnom počasti od oficira, nije se niko takao njegove osobe, automobilom je sproveden u zatvor u jednom od najlepših hotela na Zrinjevcu. To je za nj "grozno i bezakono nasilje". Dalja pričanja pokazaće kako se postupalo s našim najboljim ljudima i šta je sve rađeno od njih. Za Sarkotića su to samo "nasilja i nepravice" bez onih srceparajućih epiteta!]
Tužnu političku baštinu 1914. godine - takozvani banjalučki proces, - morao sam likvidovati. To je morao svaki poglavar pa kako se on zvao. A kako sam ja to učinio? U sud se miješao nisam. To bi bilo proti mojoj časti. Ali kad je osuda pala, to je svih 20 na smrt osuđenih na moj predlog i kroz moje posredovanje pomilovano bilo. Dalje sam skoro napravio plan, da se najpre zavedena mladež, zatim manji, onda teži krivci ispuste, tako da do mira ni najteže opterećeni na ostanu u uzi.
Kumuliranje 1914. godine sa mojom upravom tu, čini mi se, leži veliko nedorazumljenje, proti kojemu ja najoštrije prosvjedujem. Ta o nekim gadnim stvarima saznao sam tek kroz Korošecovu interpelaciju.
Što se gornjih pomilovanja tiče, to sam imao zadovoljstvo, da su kad kada koji predlozi ranije gore bili, nego li je intervencija dr. Dimovića nastupila, koji se je za zaprte uvijek zauzimao.
Kada se o ovoj stvari govori, onda se mora uvijek u obzir uzeti raspoloženje pučanstva pri mom dolasku u zemlju. Ja sam našao potpuni politički i vojnički debakl. Naše vojske odstupile iz Srbije, mržnja među pučanstvom, s jedne strane Hrvati i Muslimani, s druge Srbi, strašno. U taj haos došao sam ja, ne poznavajuć ni jednog čovjeka u Sarajevu. Svako je motrio, na koju će stranu? Na nikakovu. Odlučio sam se po mom karakteru svima biti dobar i pravedan otac. Jesam li bio, nek sude svi bezpristrasni.
Kad je jedanput jedna skupina Hrvata iz Sarajeva predamnom bila, onda sam im u razgovoru kazao: "Gospodo, vi vidite moj teški položaj. U onoj minuti, u kojoj bi se ja od puta objektiviteta i pravde i najmanje odalečio, u onoj minuti ne bi bio više vrijedan da ostajem poglavarom zemlje. Ako li bi već nesreća htjela, da ikoga malko uskratiti moram, to će te biti vi, jer sam uvjeren, da će Hrvati Hrvatu, gledajući na njegove poteškoće, najprije oprostiti." Koji su nazočni bili, mogu to posvjedočiti.
Govori, s kojima sam ja i Kerber u ono vrijeme pozdravljeni bili, bili su tako napeti, da smo ih ja i on uvijek kano "preoštre" kvalificirali.* Ipak se ja u toj atmosferi ni pedalj od pravde odalečio nisam.
*** [ Govor n. pr. poglavarova zamenika dra Nikole Mandića.]
Šta piše poglavar zemlje u jednom službenom predlogu u to vrijeme:
"Moj cilj jeste, dane mog djetinstva doživiti u kojima Srbe i Hrvate ništa nije drugo razlikovalo, nego samo prekrst."
A šta sve nisam radio za povrat, i poboljšanje nesretnika u Aradu i Nežideru? Koliko puta nisam slao vještog pukovnika Veselija tamo, da ih izvadi, stanje poboljša, i u zemlju povrati. Sve je išlo, ali i za sve je trebalo vremena. Žao mi je, da nisam mnoge zahvalnice i takove telegrame zadržao.
A taoce, koji su po vojničkim propisima (Reglements), dopušteni bili, sve sam odstranio, čim sam se uvjerio, da prometu i vojnički najviše upotrebljenoj, a za prehranu toli važnoj željeznici ne prijeti više nikakva pogibelj. Ta stvar izgleda sada lahka, ali onda je bila jako teška i od najveće odgovornosti.
A što prodiče poglavar činovništvu i časnicima. "Gospodo, tko hoće da u B. i H. služi, za otoga nije dosta samo čuvstvo dužnosti, on mora imati i čuvstvo najveće ljubavi za ovaj narod." Svjedoci: Osobito zamjenik i sekcionšefi.
A kako prosuđuje poglavar političke okrivljenike?
Pohađajuć Zenicu i Travnik, gdje su oni bili i gdje sam i sam u ona gladujuća vremena za njih brinuo (moji vojnici su u ono vrijeme imali 250 gr. na osobu i dan, a oni kroz moju naredbu 420 grama) pa i šnjima razgovarao, obratio sam se k mojoj pratnji i rekao: "Vidite, gospodo, to su sada veleizdajnici! Ako li pako rat ispane proti nama, onda su to mučenici i najveći ljudi u svom narodu".
A tko je i jedanput bio kod vlade u ponedeljak i četvrtak, gdje sam ja primao, i vidio onu masu siromašnih molitelja i moliteljica iz raznih slojeva pučanstva, ta valjda gdje drugdje takvih posjeta ni vidio nije. Jesam li se starao njihove jade ublažiti, i njihove suze osušiti, neka odgovaraju sami.
O sličnih stvari, manjeg i većeg, pa i najvećeg opsega, mogao bi cijele svezke napisati, ali možda je dosta i ovo za one koji su dobre volje, a za druge su i cijeli svezci beskorisni i zabadava.
Tako po prilici izgleda krvnik, koji se je prvi svakoj prilici za povjereni narod žrtvovao.
A šta je sa "izdajicom"?
Obraćam pozornost na moju izjavu u "Hrvatskom Braniku" od 5. studenog o. g., iz koje će se uviditi, kako sam ja naše stanovište branio. Kano svjedoke: Eno Njegovo Veličanstvo, ministri Kerber, Burijan, Špicmiler, Vekerle, Husarek. Pri mojih audencijah nije mi Njegovo Veličanstvo samo jedanput reklo: "To po prilici želi i Korošec", ili "Korošec ne traži također više," a Korošec je sada predsjednik Narodnog Vijeća, a ja sam izdajica.
Ja poričem, da i jedan član Narodnog Vijeća toplije ćuti za svoj narod, nego ja. Nevješt sam bio možebit u tomu, da sa političarima općio nijesam. No meni je politika bila zabranjena, i ja sam je izbjegavao kano otrov, jer je osobito u B. i H. dosta kvara načinila. Trsio sam se i bez nje ići jedino pravim putem. Bosni i Hercegovini pribavio sam u vrijeme rata, četiri godišnji mir i spokojstvo, moje operacije sam uredio uvijek tako, da pučanstvo kroz njih skoro ni dirnuto nije bilo. Uvjeren sam, da će mi narod biti za to jedanput - a možda već i sada jako zahvalan. Počasni građanin Mostara, Trebinja, Broda, Ercegnovog, Janjine pa i glavnog grada moje domovine nada se u to.
Ja sam imao svete osjećaje dužnosti, ne samo prema caru i kralju, nego još možda više prema narodu, kojim sam upravljao i tako obima na uslugu bio.
Neslogu i svađu - naše stare mane - uvijek sam korio, jer one su uzrok svake nesreće.
Kano Hrvat pozdravio sam sa veseljem Jugoslaviju, i pripravan sam njoj - ako se ikada na mene reflektira - u svaku korist služiti."
Mi povodom ove neinteligentne obrane nećemo gubiti mnogo reči. Ovde se radi o čitavom jednom sistemu, a ne o ličnostima kao takvim. One su uvek samo manje više svesno oruđe u službi jedne ideje ili izvesne veće organizacije. Kakva je ta bila i čim se služila pokazaće jasno stranice koje slede. One će, u isti mah, biti i najbolji odgovor za sve apologije ovakve vrste.
I
Demonstracije iza atentata.
Sarajevski atentat dao je dobrodošao povod potpuno otvorenim napadajima na sve one elemente, koji su se isticali javnim delovanjem za ideju narodnog jedinstva i na mnoge od onih, koji se u svom političkom radu nisu dali voditi jedino željama i uputama merodavnih službenih ličnosti; na Srbe, međutim, bili su ti napadaji upravljeni bez ograde na sve iz reda gotovo bez izuzetka, u jednom neverovatnom opsegu i bez i najmanjeg obzira na postojeće državne zakone. "Sa stotinama vješala ne bi se mogle platiti dragocjene ubijene glave" uzviknuo je još istog dana pred novom muzejskom zgradom u Sarajevu jedan od najpoznatijih predstavnika vojnih i klerikalnih krugova grada, Kosta Herman, bivši odelni predstojnik b. h. zemaljske vlade za unutrašnje stvari i docnije pomoćnik građanskog komesara u okupiranoj Srbiji, koji je tim usklikom, u jednom času iznenađenja i razdraženosti, jasno pokazao raspoloženje svoje okoline. Dela, koja su iza tog došla, bila su najbolji dokaz, kako je unapred dobro promišljena, dugo spremana i sa sistemom organizovana sva ona akcija u zemlji ne samo protiv političara i vodećih ličnosti, nego protiv celog naroda kao takvog. U jednom opširnom izveštaju o demonstracijama u Travniku stoji izričito, kako su tamošnji "lojalni elementi", posle izjave saučešća kod okružnog predstojnika, pošli protiv Srba potpuno svesni onog što čine. "Narod naviešćuje Srbima borbu na život i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine " (Hrvatska, br. 798, 3 juli 1914). U jednom govoru držanom od organa frankovačke stranke, čije su veze sa vojničkom komandom bile opšte poznate, sa naglaskom se ističe, da se "i u našem krugu našem tielu nalazi sva sila krpuša u spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništit ih. To nek nam bude od danas cilj" (Hrvatska, br 794, 29. juni 1914.).
Poticaji za to nisu bili spontani. Premda je postojao dugogodišnji politički antagonizam izmenu Srba ijednog dela Hrvata i premda su još neizčezle verske opreke između pravoslavnih i muslimana političko-ekonomske borbe radi agrarnog pitanja bile pojačane zadnjim balkanskim ratovima, ipak je van sumnje, da strasti nikad ne bi mogle izbiti u tolikom obimu i tolikoj uspenušenosti, da nisu izvesni mračni elementi našli svog oslonca, a možda čak i potsticaja, kod službenih faktora. Već onda, 2. jula 1914., lepo je istakao jedan zagrebački list, da su "ovakve demonstracije samo moguće, dok ih se favorizira" (Obzor, br 180), tim pre i tim više, što je Austro-Ugarska možda najizrazitija policijska država i što se najgore događalo uprav tamo, gde se, da se htelo, u pola sata mogao imati idealan red, jer je na raspoloženju bila ne samo policija i žandarmerija, nego i veliki delovi vojske. Ali su te demonstracije bile smatrane jednom nesumnjivom državnom potrebom i kao takve su bile, u koliko ne inscenisane, ono svakako trpljene sa "dobrohotnom" pasivnošću. Jer se atentat, po opštem mišljenju, držao protestom velikosrpske propagande i afirmacijom srpskih aspiracija na Bosnu i Hercegovinu i znakom nezadovoljstva sa aneksionističkom politikom, trebalo je, u interesu monarhije, izvesti pred čitav svet Hrvate i Muslimane kao većinu očito protivnu srpskim težnjama spremnu, da se protiv njih bori najljućim sredstvima. Radi toga se i požurilo sa saopštenjem ujednom zvaničnom bečkom kominikeju od 2. jula da "sadašnji nemiri u Bosni dokazuju, kako velikosrpska ideja nije omiljena kod onog stanovništva u Bosni i Hercegovini, kojega se tiče". A koliko su službeni faktori išli za tim, da postojeće opreke iskoriste i pojačaju i u koliko je inicijativa dolazila od njih čak i za vršenje najvećih zločina, svedoči najbolje priznanje dr. Ivana Franka učinjeno u 181. javnoj sednici hrvatskog sabora. On je rekao doslovno ovo: "Ja nisam dosada htio u odboru iznijeti, da je onih dana, prije nego je navješten rat Srbiji, u opoj općoj uzrujanosti u Zagrebu bilo raznih pothvata, da se ubiju stanovita gospoda, koja su tada bila i hrvatskosrpskoj koaliciji, a naročito radilo se o glavi gospode Svetozara i Valerijana Pribićevića, zatim protiv gospodina Bude Budisavljevića i još nekolicine. Sada ću reći, da su misleći da su u tom pravcu Frankovci zgodno sredstvo da to počine, i držeći i računajući na ličnu i osobnu mržnju protiv te gospode, pokušali su influrati na mene, da ja organiziram crnu četu, po uzoru legija u Srbiji, i da se onda ubiju gospoda, što sam ih prije spomenuo. Tadanji šef policije, gospodin Mraović, telefonirao je meni pet dana prije predanja onoga ultimatuma, da će mene posjetiti jedan gospodin i neka ja toga gospodina pozorno saslušam, jer da je ono, što će taj gospodin meni reći, da je to njegovo mnjenje i njegova želja. Tada je taj gospodin zbilja došao u 5 sati pak se meni predstavio pod krivim imenom, kako sam kašnje saznao, i meni je razložio čitav plan, kako treba ovu gospodu ubiti. Potanko mi je taj gospodin razvio plan, a ja sam mu na to odgovorno ja sam u žestokoj političkoj borbi sa gospodom, koju ste Vi spomenuli, ali moj odgoj i moja ustavna svijest mi ne dozvoljavaju, da se ja ovakvim sredstvima poslužujem i primite do znanja, da ja u toj stvari neću sudjelovati " (Stenografski zapisnik CLXXXI, sjednice sabora, 10 novembra 1917., 4).
Prve demonstracije bile su u Zagrebu, i to već na dan samog atentata, Kod Hrvata se, preko krugova bečkih hrišćanskih socijalista, stvaralo uverenje, da je poginuli prestolonaslednik bio naročito sklon njihovim aspiracijama i da bi on ne samo ojačao njihov položaj prema Mađarima, nego im i stvorio potpuno novo mesto u monarhiji uopšte. Kao protivnik dualizma on bi u Hrvatima imao naći svoj oslonac i osloboditi ih od svih dosadašnjih veza formiranjem velike Hrvatske u novoj federalističkoj grupaciji krunovina sa jakom centralnom vrhovnom vlašću. To je mišljenje naročito šireno preko poverenika vojnih i klerikalnih krugova u Zagrebu i Sarajevu i imalo je dosta uticajan nalazilo dosta verovanja kod jednog dela hrvatske inteligencije. Sad se to iskorišćavalo naročito u srbofopskom pravcu sa namerom, da se stvori još dublji jaz opreka i da se istakne, kako Srbi svesno idu za tim da Hrvatima oduzmu sve izglede u bolju budućnost. "Kadgod se bude spominjalo jedinstvo Srba i Hrvata", pisao je tada Hrvatski Dnevnik (br 146), "svakom će Hrvatu zasjati pred očima krvavi lik nadvojvode Franje Ferdinanda, što su ga ubili Srbi" Verujući u te bečke pretpostavke dosta olako, bez ikakvih stvarnih garancija, oni su isto tako olako, sa čudnom oskudicom uviđavnosti, verovali i u ovo drugo; ne misleći, da je to ubistvo baš Srbima moglo biti najneprijatnije, jer im je stvaralo najviše neprilika u času, kad su ih najmanje trebali. I otkud uopšte, da se za krivicu pojedinaca čine odgovornim čitavi narodi? Izvesnim elementima, međutim, nije bilo stalo do razloga, nego do pakosti i pomagani benevolentnom pasivnošću vlasti oni su bezobzirno išli za tim, da iz ovog nemilog slučaja izbiju sav mogući politički kapital. U svom prvom članku o atentatu okomila se "Hrvatska" svom žestinom na Srbe smatrajući to prečom dužnošću od prikaza nadvojvodina značaja za hrvatsku stvar. "Oba zločinca su fanatični Srbi", veli se tamo, "sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mržnju, klanje i ubojstva, koje gramzeći za vlašću podlo obara pred sobom sve, umišljajući, da će time zastrašiti hrvatski narod". A u istom broju, na drugom mestu: "Ubojico, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga je vjetar natrunio po našem hrvatskom tlu, da rađa zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički prolieva krv." Srbi su ljute zmije "od kojih si tek siguran onda, kada im satereš glavu". (Hrvatska, br. 798 29. juni 1914.). Slično je u Sarajevu pisao Hrvatski Dnevnik, drugi glavni organ frankovačkih elemenata i austrijskih Hrvata. "Organizirana zločinačka srpska banda izvela je djelo, što se spremalo odavna, a na kojem se radilo kroz mjesece i godine u Beogradu i u Sarajevu. Tri su srpska bandita izvršila ono, što je iz dana u dan pripovijedala srbijanska štampa u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Spljetu. Provedeno je djelo što je stajalo u programu srpskoga nacionalizma i u programu srpske opozicije u bosanskom saboru (br. 143, 1914.).
Demonstracija je upriličena na Vidov-dan pred veče i imala je isto tako ne žalobni, nego borbeni antisrpski karakter. "Hrvatska" donosi o tom najopširniji i svakako, jer je ona pri tom imala glavno učešće, i najautentičniji prikaz. Pravaška omladina iskupljena u Margaretskoj ulici pošla je prema Ilici pod velikim hrvatskim barjakom sa crnim velom. Uz klicanje prestolonasledniku mešali su se, po redu izveštaja, i ovi tugom ispunjeni poklici: "Dolje Srbi!" "Navješala veleizdajnici!" "Dolje srpske sluge!" "Dolje srpska koalicija!" "Živjele legije!" "Živela godina 1902.!" "Dolje Jugoslavija!" Kad su stigli pred Jelačićev spomenik držao je dr. Ivo Frank tužni govor sa ovakvim poletom: "Danas pade u Sarajevu pod ubojničkom rukom dika i ponos ciele habsburške monarhije, nada, uzdanica, spas i zaštitnik hrvatstva, hrvatski priestolonasljednik. Srbi tobožnja naša braća - koji drzovito tvrde, da su jedno s nama, Srbi, koji pod krinkom prijateljstva i ljubavi rade o glavi hrvatskom narodu i habsburškoj monarhiji, ti Srbi ubiše danas u Sarajevu uzdanicu nas Hrvata. Srbi danas pogodiše hrvatski narod u srce. Srbi ubiše nadu Hrvatske Srbi umoriše zaštitnika Hrvatstva i Slavenstva u našoj monarhiji". Iza tih reči, veli izvestitelj, čuše se "iz hiljada i hiljada grla" poklici puni pijeteta: "Osveta, osveta!" Posle je govorio omladinac Ljubomir Maštrović, pa je svoju besedu izveo u ovom pravcu: "Ovaj grozni čin je plod velikosrpske propagande, a i izvedoše ga Srbi, i to na Vidovdan! Vidovdan je dan srpske osvete a od danas nek bude i dan osvete naše, jer tko se ne osveti taj se ne posveti… i mi ćemo se tog držati, osvetit ćemo hrvatskog priestolonasljednika, osvetit ćemo Hrvatsku" Kakva je imala biti ta osveta videlo se najbolje po tom, da su još iste večeri razbijeni prozori na Srpskoj Banci i na uredništvu "Novosti", da je na Srpski Soko udareno kamenjem i ciglama, a uredništvo. "Istaknuti nam je", dodaje se u izveštaju, "da u uzkazu saučešća sudjelovalo je i sveukupno vojničtvo te su časnici klicali i kapama mahali, stoje osobito duboki dojam učinilo". (Hrvatska br. 794). Demonstracije su se ponavljale tri dana uzastopce i uzimale sve to opasnije razmere napadajima na privatne srpske kuće i radnje; demonstranti su, u sred glavnog grada jedne pokrajine, gde je sedište vlade i zapovedništvo jednog kora, prodrli u srpsku crkvu i njene utvari gazili i trgali na jednom od najživljih mesta grada, pa su čak jedan deo tih uličnih poklika preneli i u sam sabor, gde su frankovci omeli sednicu saučešća najgrđim psovkama, ne dozvoljavajući da dr. Bogdan Medaković, presednik sabora, kao Srbin predsedava saborskoj sednici. Njihovo ponašanje bilo je takve vrste, da je jedan nemački zagrebački list tim povodom morao napisati, da su se frankovačke demonstracije izvrgle u obične puste scene, "koje sigurno nisu takve, da se mogu osetiti kao interpretacije iskrene tuge radi strahovitog gubitka, koji je pretrpela sva monarhija uopšte, a Sloveni monarhije posebno tim ubistvom prestolonaslednika". (Agramer Tagblatt, nr. 148, 30. Jun). Braneći se u saboru od napadaja, da su prilikom demonstracija frankovci harali, dr. Ivo Frank rekao je ove važne reči: "Priznajem, da smo vodili demonstracije nakon proglašenja rata. ali dok smo ih mi vodili, bio je svuda mir i red. Ali kad je vodstvo preuzela policija, onda je došlo do onoga, što se desilo u julu 1914. u Zagrebu". (Hrvatska Riječ, br. 189, 1917.)
U svojoj ogorčenoj ali i usplahirenoj knjizi "Bosna u lancima" (Sarajevo 1919.) navodi Velimir Mandić, da je u sarajevskom policijskom zatvoru, u kom se nalazio i on, izabran izvestan deo muslimanskog i katoličkog ološa, da izvodi demonstracije od 29. juna. Stražar je javno pročitao izvesna imena, a prozivani su odmah nakon toga izišli za njim. (Str. 34). O tom se, osim ovog, čulo i nekih drugih usmenih potvrda.
Svo to pisanje "Hrvatske" i sve to nesmetano harangiranje protiv Srba dobiva naročit značaj, kad se po izvesnim dokumentima osvetli njihova pozadina i uoče njeni inscenatori. Ivan Peršić izneo je u hrvatskom saboru jedan dragocen podatak u tom pogledu. "Magyar Kiraly honvedelni minister. Nr. 234 035/1917. Zapovjedničtvu kr. Ug. 25. domobranskog bataljuna Zagreb - Budapest, 18. srpnja 1917. Savezno sa mojom naredbom od tek. godine broj 22.110-4 dra Vladimira Sachsa, pučko-ustaškog kadeta aspiranta, nepoznate godine rođenja i nadležnosti, glavnoga urednika zagrebačkog dnevnika lista "Hrvatska", oprostio sam kao pouzdanika hrvatsko-slovenskoga ministarstva od pučko-ustaške djelatne službe na neizvjestno vrieme. (Novosti, br. 136. 1918) Iz dokumenata, što ih je hrvatski ban A. Mihalović podnio javno u saboru, da prikaže u pravoj svetlosti frankovačko delovanje protiv ustava u Hrvatskoj, vidi se jasno, da je šef đeneralnog štaba Konrad Hecendorf imao već 16. jula 1914. konferencije sa frankovačkim vođama dr. A. Horvatom i dr. I. Frankom o izvesnim stvarima za slučaj rata, za koji se veli da je tada još pre ultimatuma - bio neizbežan. (Hrvatska riječ br. 180, 1918.). U polemici sa slovenačkim klerikalcima izneli su frankovci sami, da je dr. J. Krek, "tražio dodira s istim krugovima kako i frankovci… htio je, da bi u Kranjskoj zavladala vojnička diktatura, jer je u svojoj naivnosti mislio, da bi po tome vojska izvela združenje Slovenaca i Hrvata u jedinu državu" (Hrvatski Dnevnik, 9 lip. 1918 ) Sad je potpuno razumljivo i to, što je zborni zapovednik zagrebački i docnije vojnički guverner u Srbiji, Remen, kad su ga 26. jula aklamirali manifestanti pod vodstvom vojne muzike, zahvalio publici završujući rečima: "Živeli pravi i čisti Hrvati". (Obzor, br 206, 1914.). Jasno je, da drugi Hrvati, "Slavosrbi" po frankovačkom rečniku, nisu bili udostojeni njegovih dobrih želja, još manje njegove pomoći.
Gore nego u Zagrebu behu demonstracije u Sarajevu. Kasno u noć, između 9-10 sati, na dan atentata, napala je jedna rulja od 200-300 glava na "Hotel Evropu", vlasništvo Gligorija Jeftanovića, polupala tu prozore i počela grdnim psovkama na Srbe i Srbiju. Vlasti, koje još nisu bile dobile drugih uputa, po svojoj staroj tradiciji smiriše demonstracije vrlo brzo pomoću vojske i policije. Da su htele svoje dužnosti vršiti i docnije lojalno i kao što po zakonu treba, one su već iz te pojave mogle izvesti potrebne pouke i pripremiti se za drugi dan i njih sve ne bi ono, što je kasnije došlo, moglo zateći ni nepripravne ni tobože iznenađene. Hrvatski Dnevnik br. 144, izrično veli, da se je narod još te večeri "zavjerio", "da će se svi sutradan opet naći na okupu" Ima čak svedoka, koji tvrde, da su te noći išli najedan sastanak kod nadbiskupa J. Štadlera, gde je bilo nekoliko hrvatskih vođa i da su tamo dva svećenika izjavila jednoj grupi: "Radite šta hoćete, samo ne birajte vođe". (Jugoslavija, br 129, 1919.).
Demonstracije sarajevske od 29. juna bile bi prosta nemogućnost u ma kojoj pravnoj i kulturnoj državi. Počete su jednim proglasom i kulturnoj državi. Počete su jednim proglasom gradskog zastupstva sastavljena, prema izričnom priznanju jednog od potpisnika, gradskog podnačelnika Josifa Vancaša, od vladinog komesara za grad Sarajevo u sporazumu sa drugim višim funkcionerima vlade, među kojima je bio i šef presidijala baron Kolas. (Jugoslavija, br. 129, 1919.). Poziv je bio upućen sarajevskom građanstvu i plakatiran pred veče 28. i rano u jutru 29. juna. "I ako je poticaj za ovaj đavolski zločin", pisalo je tamo, "potekao iz inozemstva - po iskazu atentatora nedvoumno je, da je bomba iz Beograda, - ipak postoji temeljita sumnja, da i u ovoj zemlji ima prevratnih elemenata. Mi osuđujemo zločin i duboko smo nesretni, da je atentat izveden u Sarajevu, čije se stanovništvo uvijek pokazivalo vjerno kralju i dinastiji, pa ja pozivam pučanstvo, da takove elemente. koji se daju na ovakove zločine, iz svoje sredine istrijebi. Bit će sveta dužnost pučanstva, da tu sramotu opere". To je bio kao zvanični poziv na dela, koja su se snovala i za koja se u privatnim razgovorima došaptavalo, da bi bila rado viđena na merodavnim mestima. To je bio u isti mah i "otvoreni list" za sve na rđavštine spremne elemente, da počnu javnu hajku protiv Srba iz reda. Oko 8 časova pre podne skupila se jedna gomila katoličkog i muslimanskog ološa sa pretežnim delom mladeži (potpuno su otsustvovali svi ozbiljniji elementi) pred katoličku katedralu, pa je, otpevavši carevku i kliknuvši slavu poginulom prestolonasledničkom paru, odmah počela stvarnim besom na Srbe. Po komandi jurnuše u obližnju srpsku školu, u dom, "gdje se odgajaju borci za zavjetnu misao", kako govori Hrvatski Dnevnik br. 145 u svom opširnom izveštaju, izvukoše odatle klupe, tablo, knjige, slike i sve to onda počeše lomiti, cepati i seći na ulici. Noseći pred sobom carsku sliku i neprestano pevajući carevku, podeliše se onda u nekoliko grupa i pođoše na razne strane grada, da demoliraju ne samo zgrade srpskih ustanova (po naredbi ostale su pošteđene sve tri banke, jer je u njima bio zainteresovan i nesrpski kapital), nego i srpske radnje i privatne kuće. "Usput su uništene sve srpske radnje, kraj kojih se prošlo" I slaveći taj bestijalni nagon razaranja kao kakvo značajno delo nacionalnog heroizma Hrvatski dnevnik detaljno prikazuje, šta je sve urađeno pri tam napadima. Kod mesara Špire Novakovića izbačeno je svo meso na ulicu; kod Jove Palikuće prosutno vino, "stolice, stolovi, burad, čaše, flaše, peć - sve je bilo izbačeno"; kod Trifkovića knjižare "u prostoru u daljini od preko 150 metara hodao si po samim knjigama, bilježnicama i drugim papirima". I sve tako dalje. Nisu bile pošteđene ni one bedne potleušice u Patkama i Piruši, gde se sirotinja skuplja u po jednoj sobi i gde je sav nameštaj nekoliko drvenih stvari i nekoliko ubogih krpa. Bilo je uopšte dela najstidnije i najgrđe surovosti. Stara teško bolesna udovica, Savka Jeftanovića, izvučena je iz kreveta i ostavljena na sred sobe, da bi provalnici mogli i njega, kao i ostali bogati nameštaj, delom uništiti, a delom ugrabiti. U radnji Petra Vekića razbijali su grobne spomenike, krstove i naručene slike u njima, a u kući Riste Maksimovića nisu se smilovali ni na bolesnicu, koja je patila posle porođajnih bolova. "Sve je na ulici… pusta se ćirilica povalila po cesti, a kuća je sva iz temelja izrovana". To je opis rušenja Srpske Riječi. I sve se to događalo na očigled vojske i policije. Ljudi su sasvim javno nosili svo potrebno oruđe za obijanje zatvorenih vrata kao sekire, poluge, makaze, motke i ostalo i po čitave su sate nesmetano vršili svoj provalnički posao. Bosnische Post, poluzvanični list bosanske vlade, sam je pisao kako su prilikom napadaja na srpsku školu "hiljade ljudi, što su stali na Crkvenom Trgu i u obližnjim ulicama, među njima mnogi muški i ženske iz naroda, sa gromkim poklicima "živio" caru i Austriji a ogorčenim protiv Srba aplaudirali". (br. 148, 1914.). Pred štalom Gligorija Jeftanovića ja sam svojim očima gledao dva oficira, kako sokole polupijani mob kličući im bez zazora: "Samo čvrsto!" "Nur alles zertrummern!" Vojska, koja je bila na ulici, pozdravljala je demonstrante tobože s toga, jer su pevali carsku himnu i nosili carske slike, i ograničavala se samo na to, da "ogorčene građane" suzdržava, da usred grada i u po dana ne kradu po obijenim dućanima. jer su i u najvećem ogorčenju lojalni elementi razlikovali predmete od vrednosti i spasavali ih u svom patriotskom osećanju za dostojnije ruke. Kad je napanuta radnja braće Bajčetića kod Marijina Dvora, stajalo je vojništvo jedva deset koraka odatle, kod Ružićeve radnje, a ne pokušavajući da ma šta učini, da spreči taj napadaj. Tek oko pet sati iza podne, pošto se rulja obijajući tolike trgovine kolonijalne robe i skladišta alkohola bila ponapila i pošto su lojalni građani u svom ogorčenju zamenili svoja odela sa drugim odelima iz srpskih kuća, pa je nastala opasnost da se patriotske manifestacije ne protegnu i na "neprevratne" elemente "službouljudnog" grada, proglašeno je opsadno stanje i dobar deo vlasti predan prekom sudu. Demonstracije su međutim delomično trajale i preko noći, a da niko radi toga nije bio pozvan na odgovornost, pa su u to doba opljačkane kuće Miloša Miloševića i Drage Ćukovića i radnja Sime Dodera. Srbi, koji su branili svoje vlasništvo, bili su vučeni na policiju i tamo nemilosrdno zlostavljani. To se, među ostalim, dogodilo i Niki Mitrićeviću, jednom od najuglednijih, najmirnijih, pa čak i od vlasti naročito odlikovanih, sarajevskih građana. "Sarajevski su demonstranti", veli tačno izveštaj jednog osečkog lista, "jučer počinili strašno pustošenje. Sarajevo izgleda kao poslije ruskoga pogroma" (Narodna Obrana, br. 146) "Sav ovaj kraj pruža tužnu sliku, a razvaline, grozne i teške razvaline, svjedoče, kako se teško Sarajlija dojmilo zlodjelo razbojničke Srbinove ruke." (Hrv. Dnevnik, br. 145).
Koliko je bedan i daleko od istine zvanični izveštaj o tim događajima! "Jučerašnje protusrpske demonstracije" veli se tamo, "izlijev su ogorčenja većeg dijela sarajevskog građanstva katoličke i muslimanske vjeroispovjesti. Kod demonstracija je prisustvalo cijelo građanstvo grada Sarajeva, dapače su se među njima nalazile i odlične gospođe. Kakove naravi su demonstracije bile, vidi se po tome, što od Srba nije niko nastradao, dok su jedna žena i jedan katolik ubijeni po Srbima. Vojništvo i redarstvo, te žendarmerija bijahu od prošloga dana umorni, te nisu mogli zapriječiti na svim mjestima oštećivanje tuđeg vlasništva, a dok je vojništvo stiglo iz tabora (međutim, u sred varoši je jedna kasarna, a u udaljenosti od 34 km dva velika logora!) i dok se porazmjestilo na svim tačkama grada, prošlo je dulje vremena." Iz tog cinizma i komentara događajima vidi se jasno, bez naročitog traganja, da dobrohotna pasivnost vlasti prema demonstrantima nije bila slučajna, a ne možda bez veza sa začetnicima demonstranta.
Ni ovo nije istina! Od Srba zaboden je Trifko Katić na vratima svoje kuće, a Hrvata Krajinu ubio je trgovac Jovičić u času, kad mu je provalio u radnju. Nijedna žena nije ubijena! Od rana zadobivenih taj dan umro je u bolnici 3. jula Srbin Pero Prijević.
Opsadno stanje ticalo se samo Srba. Ta se prilika upotrebila, da se zabrani srpska trobojnica i da se svom snagom ustane na srpske škole. Od demonstranata nije niko optuživan ni za kakav zločin, dok su odmah iza proglasa opsadnog stanja zatvorena tri Srbina, tobože "radi smetanja javnoga mira" i radi uvrede veličanstva.
Da bi se čitavo javno mnenje razdražilo što više protiv Srba, širene su u svet najnemogućnije i najraznovrsnije vesti. Kad se uzme na um, da su pošta i telegraf u Bosni i Hercegovini u vojničkim rukama i da nijedna vest odatle ne može proći javnim putem preko volje vlasti, onda je nesumnjivo, da su sve te vesti iz Bosne bile i primljene i propuštene sa mesta, koja u zemlji najviše znače. A šta se sve otud javljalo neka pokaže ovaj niz beležaka. U svom 794. br. od 29. juna donosi "Hrvatska" telegram iz Broda, u kom se veli, kako su posle atentata kod Alipašina Mosta bacani iz voza letci, u kojima je stajalo: "Danas je ubijen prestolonasljednik Franjo Ferdinand, a za dva dana biće ubijen Franjo Josip I a za kratko vrieme doći će kralj Petar i srbski prestolonasljednik i osloboditi u ovim zemljama zasužnjene Srbe." Sve su novine donele tobože u Mostaru predani telegram, da je Atanasije Šola zatvoren u Nevesinju, jer "da je kušao nevesinjsko pučanstvo razdražiti na iredentističke izjave proti monarhiji," i ako je on u to vreme bio u Mostaru i brižljivo praćen od policije. U 798. br. "Hrvatske" moglo se čitati, da je Gligorije Jeftanović na begu u Srbiju uhvaćen u Višegradu i da je "u njegovom stanju nađen cieli arsenal " Iz Az Esta je preneo "Obzor" u 183. br. vest, "da je iz Beograda otputovao u Sarajevo 50 oboružanih komitadžija, koji su obučeni kao muslimani s namjerom da dignu u zrak sve kaznione." U "Narodnoj Obrani," u 146. br., javlja se, da su i 29. juna, dan posle atentata, bačene u Sarajevu tri bombe i da su tri osobe ranjene. U 148. br. donosi dalje, da su kod jedne žene na Ilidži našli sedam bomba. Ne mnogo istinoljubivi i maštom bogati predsednik bosanskog sabora, Safet-beg Bašagić, stvorio je, sa Josifom Vancašem i grofom Harahom, čitavu legendu o bombama i pričao je o njima jednom izvestitelju ovako: Bomba je bio pun grad i nalazile su se čak i po drveću, ne samo u Sarajevu, nego i "na putu u Ilidže, kuda je nadvojvoda prestolonasljednik imao proći " "Govorilo se je", veli dalje, "da će se nadvojvoda odvesti u mjesto Bistricu, kojem je osam kilometara daleko od Sarajeva. I na ovom putu, kojim bi se morali prosveti prestolonasljednik i supruga, našla se je bomba u krošnji jednoga drveta" (Hrvatska, br. 798 ) U "Hrvatskoj" br. 797. izašla je vest, da je u Travniku sa prozora srpske škole jedan sveštenik pokazao sliku srpskog kralja i rekao svetini: "To je vaš budući kralj!" Istu priču, samo nešto kitnjastiju i lokalizovanu na drugoj strani, saopštila je "Narodna Obrana" u 152. br. U Sarajevu je, kazuje se tamo, sa prozora srpskog manastira (u Sarajevu uopšte nema nikakva srpskog manastira!) jedan pop pucao na demonstrante, a u toj sobi je bila slika. "koja prikazuje kralja Petra, kako na čelu srpske vojske ulazi u Beč" Jasno je, da svim tim vestima beše samo jedno vrelo i jedna svrha; one su namerno i sa sistemom puštane u svet samo da drže napetost što akutnijom i da protiv Srba stvore raspoloženje, u kom će se moći opravdati sve. Osim toga, takve vesti opravdale su surovost i oštrinu postupaka u Bosni i Hercegovini, jel zemlja, u kojoj se sve to zbiva i namerava, mora da se upravlja najačom i najbezobzirnijom rukom.
Delovanje nije izostalo. Naskoro iza tih demonstracija u Zagrebu i Sarajevu učestaše demonstracije i po drugim provincijskim mestima. U Doboju i Maglaju na Srbe su "navaljivali u njihovim stanovima, teško ih zlostavljali, te im mal ne i kuće srušili." (Hrvatska, br. 795). U Livnu je demolirana srpska škola i svi srpski dućani. U Travniku, javlja jedan dopisnik pun ponosa zbog junačkog uspeha, "svi stanovi činovnika i privatnika vlaha, njihove kuće i dućani demolirani su, a pri tom se nije štedio ni namještaj. Potrgani su plotovi i verande, uništena vrata i prozori, a zidovi oštećeni"… (Hrvatska, br. 798.). Opširni izveštaj o demonstracijama u Zenici veoma je karakterističan i za bestidnost, kojom se to javljalo i za surovost kako je to činjeno i za trpeljivost vlasti, koja je to odobravala i u Zenici da se čini i u Sarajevu da se dalje širi i priča kao potsticaj za druge. U svom 147. broju doneo je bio Hrvatski Dnevnik, da je puk demolirao "srpski rasadnik, srpsku školu", a u 148. broju ima dug dopis o svim događajima. "Oko osam sati su se demonstranti skupili u Bilinom polju, te su otuda pošli pjevajući carevku, a kod žendarmerije su manufakturnu radnju nekog Aleksića provalili, te sve na cestu pobacali i porazbijali. Otuda su otišli put srpske škole, gdje su sve demolirali. Kod popa su Jevrema razrovali stan ama ni veš nisu poštedili, nego su i to trgali, a da o pokućstvu i ne govorimo. Zatim su Kuzmanu Jeftiću razorili dućan, sve razbili i na cestu pobacali. Dalje su cipelaru Jelačiću mašine porazbijali, te sve brijaču Konstantinoviću, a Braći Milošević dućan s galanterijom i limarsku radnju; Bogdanu su Mikličaninu provalili u limarsku radnju, mašine razbili, robu na cestu izbacili i uništili. Otuda se došlo u pjev. društvo "Dečanski", i to leglo iridenata posve uništili. Tu su dapače i jorgane i jastuke parali, knjižicu potrgali Dalje se pošlo čaršijom u kafane i gostione. Gostionu Jefte Jeftića posve su razorili. Tu je eksplodirao plinski aparat, piće mu je sve proliveno. Tako isto kod Jove Čupovića. Kod mesara Nede Lukića meso, kobasice i slaninu izbacili su na ulicu i što se dalo sve obatalili. Kod Trive Ristića provalili su i porazbijali sve i sve piće prolili. Kod Vase Trifunovića, zlatara, sve je posve demolirano i sva roba uništena i na cestu pobacana. Isto i kod Đorđe Jeftića. komu je tefter izgubljen, a vrijedi hiljada .. Otuda su se demonstranti razdijelili, te je jedan dio otišao pred bludilište Savićevo, te i cijelu zgradu demolirali, ali ne samo da su pokućstvo porazbijali, nego su i zidove izrovali, bunar razvalili, a piće iz bačava ispustili i mnogo stvari u Bosnu pobacali. Drugi je dio zašao u srpsku mahalu, te sve stanove i pokućstvo porazbijati. Osobito je stradao Ilija Kalenić, gostioničar, koji se je psovkama opirao; njemu su ama sve uništili, perje i ponjave po cesti rasuli. Oko 1/2 10 sati izašlo je vojništvo, te je red uspostavljen. Demonstranti su pred sobom nosih sliku Njegova Veličanstva, a rekrutirali su se iz svakog sloja naroda " U Opličićima je poharana i škola i crkva, u Županjcu škola, a u Ljubuškom sve što je srpsko. Najstrašnije se, međutim, dogodilo u Čapljini. I tamo je rulja demolirala crkvu, radnje i stanove i u podrumu braće Ružića prosula nekoliko hiljada hektolitara vina, ali ono, što je činila u srpskoj crkvi u Klepcima, prevazilazi sve bestidnosti. Provalivši u crkvu oni su ne samo uništili sav nameštaj, pokidali odežde, pokrhali utvari, nego su u bestijalnoj razuzdanosti vršili i nuždu u samom putiru.
Demonstracija je bilo, osim toga, u Mostaru, Stonu, Konjicu, Tuzli, Brčkom, Zavidoviću, Šamcu, Žepču, Varešu, Tešnju, Bugojnu i Visokom i svuda su Srbi imali da podnesu manje ili više štete. U Mostaru je, pri tom, Jefto Gmizović bio ubijen u svom dućanu. Nesmetan od državnog odvetništva Hrvatski Dnevnik je donoseći opise tih demonstracija pokazivao neverovatnu pakost i zločinačku mržnju prema Srbima. Javljajući za demonstracije u Konjicu on donosi: "Manifestanti su razbili prozore na srpskom domu, onamo njihovoj crkvi i banki, te su demolirali sve njihove dućane" (br 146) Karakteristično je u čitavoj toj stvari, da demonstracija nije nikako bilo tamo, gde nije bilo katoličkog frankovačkog elementa, kojim bi se vlasti mogle poslužiti kao harangerima. Muslimani sami nisu nigde dali inicijative za te stvari, niti se sa samim njima moglo što početi. Važno je, dalje, da su demonstranti često puta i posle proglašenja opsadnog stanja smeli raditi što su hteli i da niko radi toga nije bio zvan na odgovornost. Kad je, na primer, poslat iz Mostara sudski tajnik Tertelj u Čapljinu, da provede istragu radi događaja sa crkvom u Klepcima, svetina mu prosto nije dala uredovati, a mesne vlasti nisu ni pokušale da pribave autoriteta redu i zakonu. Stvar je, naravno, na tom i zaspala.
U tom pogledu vrlo je zanimljiv slučaj Danila Šotre sa Trijebnja u Hercegovini, koji ćemo nešto pobliže prikazati. 2. jula bilo je proglašeno opsadno stanje za svu zemlju i sva dela smetanja javnog mira, strke i nasilja predat kompetenciji prekoga suda. Dva dana iza toga, 4. jula, oko dva sata po podne, stigla je jedna rulja od kakvih 200 ljudi pred kuću u radnju Šotrinu u Pješivcu pucajući iz revolvera, noseći barjake i carsku sliku, pošto je pre toga demolirala srpsku školu u Opličićima. Kad su stigli pred Šotrinu kuću noseći kose i sekire zazvali su ga i rekli mu, da je sa decom ostavi, a ona da mu jamče za život. On se samac nije usudio opirati i iziđe sa ženom i decom, našto rulja provali unutra rušeći sve, što se nije dalo sobom poneti i neposredno upotrebiti. Još iste večeri prijavio je Šotra tu stvar u Stolac, odakle je došla jedna žandarska patrola, da "provede izvide". Šotra je naveo četvoricu ljudi iz gomile, koje je poznao, da tim pospeši i omogući istragu. Sva ta četvorica priznadoše, da su učestvovali u demonstracijama i imenovaše još nekih 40 lica, koja su bila s njima. 7. jula došao je iz Mostara istražni sudija sa jednim askultantom i dao za 8. jula pozvati preda se sve okrivljenike i svedoke Sledeći dan od pozvatih ne dođe ni jedan jedini pred suca, nego se uputiše žandarskoj kasarni u Domanoviće, gde sedam osoba predade prijavu protiv Šotre, da je pred njima pre dva meseca psovao cara i vladu i klicao Kralju Petru. I uspeše. 30. jula je, na zahtev državnog odvetnika, Šotra bio zatvoren i 3. maja 1915. i osuđen, na osnovu § 142, na godinu i po dana teške tamnice, premda su svedoci davali pometene izjave čak i na glavnoj raspravi, na koju su došla samo dvojica. Sud se, naravno nije hteo ni obazirati na to, da su se ljudi prisetili tek iza dva meseca podneti prijavu, a i onda tek u času, kad su sami imali da dođu na optuženičku klupu. Od demonstranata, čiji je zločin bio tako očevidan i izvršen u vreme opsadnog stanja, nije se dogodilo apsolutno nikom ništa.
Zanimljiv je i ovaj žepački slučaj iz tih dana, gde su obični provalnici dobili oreolu ogorčenih otadžbenika drugi ljudi stradali sa razloga, koji valjda nigde drugo ne bi bili mogući. "Hrvatska" je donela kao odjek demonstracija od 29. juna ovaj dopis: "U Žepču su također ove demonstracije bile vrlo burne, pa je razjarena svjetina nakon što je demolirala neke srpske trgovine i privatne stanove, provalila u prostorije srpske čitaonice, da i ovu demolira. Kako se među demonstrantima nalazilo po najviše seljaka, koji su sve uništili, što im je došlo pod ruku, pohrlio je zidarski obrtnih iz Žepča Ante Pavlović u prostorije čitaonice da odstrani vladarevu sliku, za koju je znao da se ondje nalazi. No na njegovo najveće začuđenje slike nije mogao nigdje naći ali je za to našao sliku kralja Petra, kao i sliku sviju srbskih vladara počam od Nemanje, nadalje slike srbskih junaka od posljednih sto godina, sliku Petra Kočića, kao i svu silu inih srbskih slika. Međutim je razjarena svjetina provalila u prostorije i uništila sve slike i čitav namještaj, dok je Pavlović s nekolicinom prijatelja i dalje tražio sliku našega vladara i ovu konačno ipak odkrio. Ova se nalazila u staroj kuhinji čitaonice, koja se rabila za spremanje drva, starih novina, petrolejskih posuda, krpa za brisanje prašine smeća, uopće za bezvriedne stvari. Slika se nalazila na štednjaku okrenuta s prednjom stranom k zidu. Ovo odkriće izazvalo je najveće ogorčenje. Ova se vijest u masi proširila munjevitom brzinom, pa je svjetina dočuv, da se slika našeg vladara u srbskoj čitaonici nalazi u nedostojnom mjestu još više planula, te se tek onda primirila, kad je Pavlović iznio sliku kralja i u najvećem je slavlju prenio u zgradu kotarskog ureda gdje je po predstojniku pohranjena. Sasma je logično da je odbor čitaonice radi nedostojnog postupka s kraljevom slikom morao biti povučen na odgovornost. I doista kotarska oblast dala je smjesta pohvatati sve članove odbora i povela je istragu. Odbor se sastojao od mjesnog prote popa Manojla Varagića kao predsjednika, diumiste Jove Markovića kao podpredsjednika, gostioničara Danila Strahinića kao blagajnika, Alekse Jovanovića kao tajnika i Milutina Jovanovića kao knjižničara. (Hrvatska br 1045 ) Na prvoj raspravi u Travniku svi su optuženi bili rešeni krivnje, da su uvredili cara, ali na zahtev iz Sarajeva rasprava je vožena po drugi put tamo i onda su 22. aprila 1915. bili osuđeni Varagić na 15, Strahinić na 13, a Marković na 12 meseci teške tamnice. Aleksa Jovanović je suđen docnije isto na godinu dana, dok je Milutin radi veleizdaje u banjalučkom procesu bio osuđen na smrt.
Da takva pristrasnost vlasti nije bila bez izvesnih uputa s višeg mesta svedoči, među ostalim stvarima, naročito jedan govor zamenika poglavara zemlje, dr Nikole Mandića, izrečen javno pri dolasku ministra Kerbera 22. februara 1915. godine u samoj zgradi Zemaljske Vlade. On je tom prilikom izrazio nadu, "da će Njegovo Veličanstvo naš vrhovni gospodar rata, dati u svoje vrijeme, da moćni mač naših junačkih vojski, koje posvuda pobjedonosno prodiru, razmrska glavu one hidre u Beogradu, koja siplje otrov, da se tamo onamošnji hajkaški narod, zadojen mržnjom, privede zasluženoj kazni radi njegovoga pogubnoga rovarenja i radi nedužno prolivene dragocjene carske mučeničke krvi, pa da se za uvijek onemogući pogubni njegov upliv na srodni mu dio žiteljstva ovih zemalja. Samo će na ovaj način bez sumnje uspjeti, da se za vazda učini kraj kobnom velikosrpskom otrovnom procesu u ovim zemljama, i samo će se na taj način znatno olakšati najteža upravna zadaća Vaše Preuzvišenosti naime ozdravljenje jednoga politički oboljeloga dijela ovoga naroda. Samo uz ovu predpostavku bit će moguće, da se - kada dođe normalno mirno vrijeme - u ovoj zemlji obezbijedi našoj velikoj državi odgovarajući pravni poredak za unapređivanje visokih duševnih, kulturnih i materijalnih dobara, te da svi elementi narodni iskreno i kako treba njeguju dinastičku ideju." (Hrvatski Dnevnik, br 61.). Kad je tako govorio javno i svečano, u pozi pozdravljača, kakav je tek bio u unutrašnjem saobraćaju i tamo, gde se nije imala da meri svaka reč? I kako se to tek shvatalo od nižih organa i od onih, kojima je taj podstrek dobro dolazio za lična obračunavanja!
Ta pristrasnost vlasti bila je očita i po drugim mestima. U Zagrebu je, povodom demonstracija od 30. juna, bio na 14 dana zatvoren saradnik socijalističkog partijskog organa "Slobodne Riječi" Vladimir Bornemisa, radi kritike policiskog držanja. U noći, kada je bio zatvoren, došao je neki čovek u njegovu ćeliju i stao ga nemilosrdno tući. Bornemisa je uzalud vikao i zvao u pomoć, a kada je najzad, iza duga vremena, došao stražar bilo je to samo s toga, da stranca pusti napolje. Sutra dan tražio je Bornemisa da ga odvedu lečniku, ali je bio odbijen isto kao i sa molbom, da ga odvedu pred činovnika, koji ima taj dan službu, da bi sastavio s njim zapisnik o toj stvari. Kad ništa nije pomoglo, onda je čovek počeo štrajk glađu i tad je, na opšte navaljivanje javnosti, bio posle četiri dana na kratko vreme pušten kući.
Kako se red, da je do njega uvek bilo stalo, mogao držati i sa malo i sa vrlo običnim sredstvima, dokaz su nam osečki događaji. I tamo su frankovci u dva-tri maha spremali ophode po gradu i nameravali, da pokažu svoju "ogorčenost" prema Srbima, ali je, kad su počeli da lupaju prozore na jednoj srpskoj kući, bio dovoljan samo jedan, istina energičan stražar, da to i sve drugo radikalno spreči. Kako su onda, s tim sravnjene, bedne izvine o "nemoći vlasti" povodom događaja u Đakovu i Petrinji, gde su rušene ne samo srpske radnje i domovi, nego i samo groblje, ili u Slavonskom Brodu i Metkovićima; gde su bile obeščašćene srpske crkve i čaki paljene kuće. (Dom trgovca Popovića u Brodu!)
Međutim, sve to beše samo uvod za ono, što se malo posle imalo dogoditi. Dosad su se vlasti manje-više vidno i spretno sakrivale za "uzbuđenu" i "ogorčenu" svetinu i za "patriotske manifestacije" i sve što se dotle zbilo, označavalo se kao elementarna bujica strasti, kao neki vis major u društvu i državi. Odsada vlasti same istupaju otvoreno, bez imalo ustručavanja, i čine dela, kojima sigurno nema ravnih ni u jednoj historiji modernih svetskih država i kulturnog društva!