Dusan Vasiljev
vasiljev1.jpg vasiljev2.jpg vasiljev3.jpg vasiljev4.jpg

(prikupio Saša Stojšin)

Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim.
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubevi bakalin grli,
i kako mi s glave, raznosi krov, ─
i nemam volje ─ il’ nemam snage ─ da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose ─
ostalo vam na čast!

Žice

Put nam je svima u bolu isti,
ma se mi kako zvali;
beli generali
ili crveni ekstremisti.
Vidik nam je siv od žica,
i nebo je sivo,
i duša je siva,
u valu smrti, tifusa, padavica.

Nećemo u smehu podići glave
ako se nad nama beli ždralovi jave;
naš će osmeh za njima da se vine
u nedokučne, slućene visine.

I kad nam nad glavom zatutnji,
i zaljulja se nebo, i sunce, i žice,
ne možemo da odolimo teškoj, krvavoj slutnji,
i gledamo preda se netremice.

O, bolje da smo prezreni u stidu
pali na nekom neprekoračivom zidu.

Puti su nam sada od bola i bede sliveni,
i žice nam poglede u nebo krate.
Ljudi su u nama duboko, duboko skriveni,
i ne mogu,
ne mogu,
ne mogu da se vrate …

Dušan Vasiljev

1900 - 1924

Dušan Vasiljev, pesnik i prozni pisac, jedan od najznačajnijih srpskih ekspresionista rođen je u Velikoj Kikindi, tada u Austrougarskoj, 19. jula 1900. godine, od majke Rakile i oca Koste. Vasiljev je imao sestru Aleksandru, brata Spasoja i sestru Jelenu. Majka mu je umrla 1904. a otac se potom po drugi put oženio. Iz tog braka rođeno je još petoro dece, od kojih je troje umrlo neposredno posle rođenja. Osnovnu školu je pohađao u Kikindi, a građansku i učiteljsku u Temišvaru, gde su mu se porodica preselila 1911.
Pošto mu je otac otpremljen na front, morao je da preuzme brigu o braći i sestrama. Pohađao je školu i radio kao pisar, a 1917. se prijavljuje u vojsku. Pozivaju ga 1918. i otpremaju na front na Pijavi. Vraća se iscrpljen i sa ozbiljnim znacima malarije i bronhitisa.
Po povratku u Temišvar zatiče srpsku vojsku. Stupa u službu u komandu mesta, kao pisar i tumač, a potom kao delovođa. Osniva Kolo mladih Srba i list Sloga. Kada je srpska vojska napustila Temišvar, odlazi u Beograd. Upisuje se kao vanredni slušalac na Filozofski fakultet, počeo je da sarađuje u Slogi, Književnom jugu, Danu, u Misli, koju vodi Sima Pandurović. Studije je morao da prekine, ali završava pedagoški kurs i 1920. prelazi u Čenej kao učitelj, mesto koje je tada pripadalo Jugoslaviji, i iste godine se ženi sa Milojkom Maletić. Ponovo ga 1921. pozivaju u vojsku, u Kratovo, gde goni kačake i bugarske komite.
Bolestan, pušten je kući iste godine. Provodi vreme u Čeneju, gde mu se stanje pogoršava. Pokušava 1923. da se leči, odlazi u Zagreb, ali ga vraćaju sa preporukom da se javi na proleće.

Umire 27. marta 1924. u Kikindi.

Dušan Vasiljev za života nije uspeo da objavi zbirku.

„Proživeo je kratak i dramatični život u epohi koja je donela nezabeleženo iskustvo globalne katastrofe. Kikinda i Temišvar kao gradovi njegovog odrastanja i obrazovanja, sa neambicioznim i malim zajednicama kulturnih Srba, njegovo socijalno poreklo, njegovo nastojanje da se sa margina uključi u središnje tokove srpske kulture, tragično iskustvo rata, sve će ga to mnogostruko preobraziti. Prvi svetski rat će ekstremizovati stavove umetnika tog doba. Apokaliptičke i dramatične vizije, otpor prema stvarnosti, nepoverenje u čoveka, u njegovu istorijsku odgovornost, skepsa pred gestovima znanja, ekspanzijom tehnike i industrije, pred modernim oblicima društvenosti, traganje za novim svetom i novim vrednostima, ambivalentno i složeno određivali su novu situaciju. Od Trakla, Hajma, Behera, do Bena ekspresionizam je mešavina utopizma i beznađa, vitalizma i obećanja i košmarnih slika spoljnog i unutrašnjeg sveta čoveka. Koliko god da je Vasiljev crpeo svoja iskustva iz literature, sa strašću koju je pokazivao prateći časopise koji su izlazili u Beogradu i Zagrebu čitajući Vinavera ili Crnjanskog, njegov neposredni dramatični doživljaj života, posebno onaj proizašao iz rata, oblikovao je njegovu tamnu i paradoksalnu viziju sveta, njegovo razumevanje udesa čoveka. Najpoznatije njegove pesme su Čovek peva posle rata, Plač Matere Čovekove i Grob na severu. Napisao oko 300 pesama, dvadesetak novela, četiri drame i imao bogatu prepisku. Najveći deo njegove zaostavštine čuva se u Narodnoj biblioteci u Beogradu.

Još pesama

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License