Bora Stankovic
bstankovic1.jpg bstankovic2.jpg

Beograd pod okupacijom 1916. godine. Izvod iz dnevnika književnika Bore Stankovića:

Za pisca Nečiste krvi Borisava Stankovića (1875, Vranje - 1927, Beograd) davno je napisano da „među najnovijim pripovedačima srpskim zauzima prvo mesto", da je „naglo ušao u književnost sa stvarima savršenim, koje su označavale jedan sasvim originalan talenat i nov pravac u srpskoj pripoveci", takođe, da je „više pesnik no pripovedač, više pesnik no ogromna većina srpskih pesnika koji su pevali do danas" (Jovan Skerlić, 1912).

Delo Borisava Stankovića već devet decenija stoji u samom vrhu srpske književnosti. Široj čitalačkoj publici on je gotovo nepoznat kao pisac uspomena na dane neprijateljske okupacije Beograda i Srbije za vreme Prvog svetskog rata. Odlomke koje smo odabrali objavljeni su u knjizi Pod okupacijom 1929. godine u Beogradu.

Beograd pod okupacijom 1916.

„Kapci prozora daskama zapušeni. Zidovi, kao ono deca kad se blatom bacaju, tako se šarene od rupa kuršuma i šrapnela. Dok u kome dvorištu stoje netaknute soba i kujna, dotle glavna kuća sva razvaljena. Od nje samo štrče zidovi a međ njima pali kućni krov koji, odupirući se o zemlju svojim kao rebra povezanim gredama i šindrama, kao da pokušava ponovo da se digne.

Pa onda čitav red same ruševine iz kojih samo štrče dimnjaci a ispod kojih, iz rpa cigalja već travom zaraslih, sagledate po koje parče pleha od furune-ili kreveta. Dućani, bakalnice, piljarnice, zatvoreni; nekadašnje pekarnice, sa navučenim i zakovanim kapcima, prazne. Po dvorištima nigde živine, niti trag od života. U nekima tek po katkad pojavi se kakvo čeljade u crnini. Ali, brzo se vraća natrag jako zalupivši vrata za sobom; kao neka vrsta lavike od već urođenog straha.

Posle tek vidite da se ima za šta. Jer, jednako, na svakom koraku, stražar. U ratnoj opremi, sa nataknutim bajonetom, kao da se još vode borbe na Torlaku oko Beograda. I obilazeći svoju ulicu, u svaku avliju ulazi, zagleda. Svakog prolaznika zagleda od glave do pete.

I te njihne straže sa bajonetima, postavljene na svakom uglu, ćošku, čine da, kad uđete u ulicu, vi se nalazite ograđeni s obe strane kao nekim zidom od njihovih straža i osećate se kao da ste zarobljeni, i pognute glave žurite se da što pre stignete na mesto kuda ste pošli."

Ćutanje Zagreba

„Zagreb je ćutao! Zagreb, odnosno tadanji predstavnici i političari, imaju prema nama Srbijancima pod okupacijom jednu neoprostivu pogrešku i bolnu uspomenu. Dok su uspeli da iz Bosne, Hercegovine, Vojvodine i Dalmacije svu inteligenciju, osobito umetnike i književnike, izvuku iz vojske i okupe u Zagrebu, što je za svaku pohvalu, dotle za nas pod okupacijom nije bio nijedan gest, pokret, a kamoli pokušaj da se ispod vešala izvučemo i tamo, u kulturnoj sredini, duhom odahnemo.

Ne samo to nego nikakve veze ni glasa otuda. Kazalište je ćutalo. Društvo hrvatskih književnika i umetnika je ćutalo. Nije bilo tada u pitanju kritičko merilo, da li su naša dela umetnička potrebna da se predstavljaju i izdaju, nego bi to bio tada jedan zgodan izgovor pred austrijskim vlastima da se mi pomognemo.

Sa koliko smo mi nestrpljenja očekivali skupljanje narodnog dara (Ivanu) Vojnoviću tada, nadajući se i tvrdo uvereni da će od te sume sigurno biti doturena izvesna svota nama, da se podeli inteligenciji, porodicama književnika i umetnika, koje su najviše zato i gladovale.

Veli se: 'Nismo mogli'. Nije istina. Ja sam svakog meseca dobivao iz Zemuna od jedne učiteljice po 150 kruna, koliko je zarađivala od davanja časova na klaviru, i redovno slala da podelim porodicama umetničkim".

(Kasnije se saznalo da je ta plemenita dobrotvorka bila g-đica Mela Štos)

Interniranje knjižara Kona

„Čujemo da su i knjižari pokupljeni, odvedeni u Grad (Kalemegdanska tvrđava), i biće internirani. Za Cvijanovića i ne čudimo se. Zna se da je izdavao almanahe jugoslovenske i svu patriotsku literaturu. I čudo da je smeo ostati, kao što je čudo što nije i do sada diran. Ali nas čudi za Gecu Kona koji je kod nas važio kao „Švaba" i „Čivut".
Ali, kada su na stanici utrpani u voz sa ostalim interniranima, u poslednjem času Cvijanović je pušten a Geca odveden. Sigurno Geca kao opasan, onako kljakav sposoban za vojnika! Posle se čulo da ga je teretilo što je on štedro pomagao porodice svojih profesora i drugih pisaca, čija je dela štampao i izdavao".

Zabušanti šmugnuli

„Trebalo je da dve stotine i više hiljada Srba poginu i još toliko da se raziđe po tuđem svetu, dakle Oko pola miliona ljudi u Srbiji, ne računajući tu decu i žene, da nestane, da bi tek onda on jedva mogao da se jednom vidi i počne upadati u oči. A kao svi „pametni i vredni ljudi" - za vreme ratova - uvek je bio u pozadini. Uvek je uza se nosio čitavu hrpu lekarskih uverenja o nesposobnosti. A kada bi ga naposletku katkada „pridigli" i on uvide da će morati ipak na neku vojnu dužnost, on bi nekako udesio da bude postavljen pri nekoj vojnoj bolnici ili u bolnici…

To je bilo za vreme poslednjih borbi. Pribirali su se poslednji napori. Omladina bačena u lanac, u borbu, bila je desetkovana i već uništena. Sva kulturna tekovina
jednog naroda: profesori, učitelji, sudije, novinari, umetnici, takođe su plaćali svojim mladim životima dut Otadžbini. Nije se znalo gde je opasnije. Da li u borbi, u rovu, ili po bolnicama, kancelarijama od zaraznih bolesti koje su više ubijale i kosile nego neprijateljski kuršumi. I dedovi sa unucima su uzimani.

Naposletku dođe red i na ove naše „zabušante". Svima kao da odlaknu. Ali oni opet doskočiše vojnim vlastima. Pomoću svojih tetki, ujni, strina i ostalih ministarskih rođaka, behu uzeti kao „stručnjaci" po raznim komisijama za nabavku materijala u inostranstvu. I tako mnogi od njih šmugnuše na vreme iz zemlje. A i ovi koji ostadoše, opet iznesoše glave i ostaše živi i zdravi, jer ih niko nije mogao uzeti na vojnu dužnost".

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License