PRED BITOLJEM
Još jabuka sunca zaronila nije,
Kô da s vrha gleda ono carsko djelo,
Gdje vitezi, jači od džinova svije',
U Rijeku Crnu zagaziše smjelo.
Sa bedema riču topovi i grme;
A daleko, niz to polje vodoplavno,
Sa rijeke, zvoni pjesma kô od srme:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"
Novembarska studen probija i reže.
Oni samo gaze i ne čuju više,
S meteriza, turskih, sve teže i teže,
Kako pljusak pada od olovne kiše.
Posrću i tonu, i visoko svrh ti'
Gomila se vija vrana jatô tavno,
A kô jedna poznata molitva još drhti:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"
Svi upiru oči… Svima lice granu…
Gle, pred njima, kao bašta adiđara,
U večernjem sjaju zablista i planu
Stari Bitolj s gorom bijelih munara.
"Ura!" grmnu, jeknu… Za vrh sunca roni,
Po hrbatu greda rudi borje davno;
A s rijeke jošte topla pjesma zvoni:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"
1913.
Aleksa Šantić
BALADA
"Kaži mi, dete, što si se pokrio
Zemljom i travom? Zar ti hladno nije?"
"Ne, mati. Ovde tako toplo mi je
Kô da uz naše ognjište bih bio."
"Preni se. Pođi svojoj rodnoj luci -
Kuća te čeka, moja slavo živa."
"Ne mogu. Tu se tako slatko sniva
Kô da na tvojoj zaspao sam ruci."
"Vaj, rano li te san studeni srete!
Kada ćeš iz te postelje olovne
Ustati, sine?" - "U moravske čete
Kada me, majko, nova truba zovne."
"Sunce se vraća. Evo tica, gnezda,
A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci,
Šta ljubi reći?" - "Otišô je, reci,
Na nebo, za vas da nabere zvezda"…
1913.